Arhiv tekstova

Splićanka Aleksandra Kardum u književnosti se javila 2005. romanom »Ono što sam preživjela«, predstavljajući se kao autorica koju će se morati čitati pozornije nego mnoge druge spisateljice. Ili, kako je to rečeno prilikom njezina predstavljanja – »njezin je dolazak bio uvelike s onom stripovskom krilaticom – došla je tiho i ušla u legendu.«

Iako je za mjesto među legendama još rano, ostaje činjenica da je i svojim drugim romanom potvrdila kako smo bili u pravu, prepoznajući u mnogo čemu posebnost njezina štiva. Jednostavnost i svojevrsna lakoća kojom govori o teškim temama, tanka a opet čvrsta nit što povezuje svjetove i ljude te ženski pogled na događaja poput osvete, rata i krvi potvrđuje kako je riječ o autorici čija djela svakako vrijedi čitati.

Ratovi su česta inspiracija mnogim umjetnicima, pa stoga i svaka književnost ima pisce koji su o potocima krvi i suza pisali na svoj način. U novijoj književnosti podosta je djela koji govore o ratu u Bosni, a među najznačajnijim autorima svakako je Josip Mlakić. No, oni koji  pišu o toj temi mahom su muškarci i njihovo viđenje rata uglavnom daje jednu sliku i tumačenje, često nerazumljivo ženskom uhu. Upravo stoga roman »Spavaš li?«, Aleksandre Kardum, budi pozornost svih onih koji žele vidjeti i čuti drugu stranu. Rat promatran očima žene u ovom štivu nudi svoju interpretaciju po kojoj se »ratovi vode oko okota, oko poroda, rađanje je politički čin, majčinstvo je mobilizacija, a ratno silovanje – tomu smo žalosno svjedočili – geostrateško oružje«.

POSLIJERATNA BOSNA: Radnja ovog romana zbiva se u Bosni 1997. godine, kada su ratni ožiljci tek počeli zacjeljivati, a čovjek se, u svojoj novoj snazi, ponovno počeo vraćati snovima. Autorica nam stoga nudi »san o pravednosti, o redu, nevin san dvanaestogodišnje djevojčice« kao i snove »iz kojih spavači bivaju naprasno probuđeni.« Pitanje »Spavaš li?« nije tek naslov, već  pitanje što ga spisateljica upućuje čitatelju i njegovoj spremnosti da se suoči s postavljenim problemom, nimalo lakim niti jednostavno rješivim. Čitati ovaj roman znači pokušati uspostaviti mostove između zbilje i snova, naći odgovore na pitanja o podnošenju stvarnosti, razmišljati o unesrećenima, žrtvama i krvnicima. 

Čitajući o ratu u Bosni, sjećajući se  i onog svjetskog, ali i sluteći još mnoge druge ratove koji će se voditi diljem svijeta, čitateljima ne preostaje ništa drugo nego da se, baš poput spisateljice, pretvore u promatrače. Najzahvalnija je to uloga jer motriti znači živjeti a ne sudjelovati, tek iščekujući sve moguće posljedice koje neumoljivo dolaze poslije ratova. Djelo znakovita naslova prepušta nas tako življenju sa zatvorenim očima dok je to još moguće, kao i iščekivanju strašnih istina koje nas ionako vrebaju negdje na kraju ratne priče.

Stoga su i više nego ilustrativne riječi Jurice Pavičića iz pogovora knjige:

»Roman Aleksandre Kardum prepun je žena koje se nijemo nose s posljedicama: liječnica koje vidaju štetu, emigrantica, napastovanih, osirotjelih, onih koje skrbe o upropaštenim muževima, unesrećenim pacijentima. Pritom rat u prozi Aleksandre Kardum funkcionira kao rupa u sredini slivnika. On je u središtu, sve uvire k njemu i sve je njime uvjetovano, ali njega samog nema, on je rupa, odsutnost, nešto što se nijemo podrazumijeva i o čemu se šuti. O njemu, naime, govori jedino tuđin – nijem, neupućen, odveć racionalan stranac.« 

RAZVODNJAVANJE PROZE: Upravo u tim slojevima naziru se i slabiji dijelovi ove proze. Promatrač rađa pripovjedača pa se ponekad i vrlo dojmljivi događaji razvodne u prepričavanju. Pripovjedačka snaga na nekim je mjestima slabija pa su ti dijelovi nerazumljivi ili se čine nepotrebnim, posebice oni koji oživljavaju legende ili navode zapise djevojčice iz onog prošlog rata. Mirnoća kojom autorica govori o onome o čemu je i inače teško govoriti, možda će biti neshvatljiva čitatelju koji očekuje uobičajenu sliku rata i ratnih zbivanja. Aleksandra Kardum u zamjenu će ponuditi nešto drugo, mogućnost doživljaja rata kao straha, tjeskobe i besmisla koji ne vodi ničemu.

Nakon čitanja ovoga romana morat ćemo se složiti s riječima već spomenutog publiciste Jurice Pavičića koji je pogovor o romanu zaključio riječima:

»’Spavaš li?’ Aleksandre Kardum nije laka knjiga. Riječ je o gustom, složenom romanu koji zahtijeva brižljiva i uporna čitatelja, čitatelja koji je spreman začeprkati dalje. U slučaju ‘Spavaš li?’ taj se napor izdašno uzvraća.«     g