Arhiv tekstova

U članku 10. Ustava Repub-like Hrvatske donesenom 28. prosinca 1990. godine, kazao je između ostaloga u Baji 31. svibnja predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić, stoji kako je obveza hrvatske države skrbiti o Hrvatima diljem svijeta, ma gdje se oni nalazili. Dodao je kako zadivljuje činjenica da su bunjevački Hrvati i Hrvati na mađarskim prostorima u teškim vremenima kroz duga stoljeća sačuvali nacionalnu svijest, jezik i kulturu, te kako su oni danas upravo tim vrijednostima jedan od temelja izvanredno dobrih državnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Mađarske.

Gospodine predsjedniče, prvi ste put u posjetu gradu Baji?

Ne, bio sam u Baji prije četiri godine na prelu na kojem su sudjelovali i mnogobrojni Hrvati iz Vojvodine. Danas sam tu na proslavi 320. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata. Moram kazati kako se ja ovdje osjećam kao bilo gdje u Hrvatskoj, kako u pogledu komunikacije s ovdašnjim ljudima, tako i u razgovorima s predstavnicima naše nacionalne manjine ovdje. O dojmovima mi je teško govoriti, ne uzimajući u obzir pri tome tolike godine koje su ovdašnji Hrvati živjeli daleko od hrvatske matice. Naime, mi smo danas svjedoci migracija u svijetu, iz različitih uzroka, ljudi nakon dvije-tri generacije gube vezu s korijenima, starom domovinom, gube jezik i kulturu, identitet. Suvremeni svijet guta manjine, one nestaju, što je veća komunikacija, životne potrebe nas upućuju na takav život koji gubi nacionalna, jezična, kulturna i ostala svojstva. Ovdje, nakon tolikih stoljeća, čujete jezik koji se govori u mome kraju, svjedoci ste ustrajnosti da se on održi i kontinuira, proučava, revitalizira. To je impresivno, ono što rijetko tko očekuje dolaskom u jednu ovakvu sredinu, a to vam se dogodi, događa... Ovaj događaj u Baji važan je i meni osobno i Hrvatskom saboru. Gajenjem vlastitoga obogaćujete onu sredinu u kojoj živite, a to čine upravo Hrvati u Mađarskoj. Mi upravo tako shvaćamo u Hrvatskoj pitanje manjina, kao bogatstvo, i na taj način smo i uredili po našem ustavnom zakonu o manjinama pitanje zaštite manjina. Mi smo po vlastitom zakonu obvezni brinuti se o manjinama. Suradnjom i komunikacijom će se sve riješiti. U Hrvatskoj manjinska pitanja nije teško riješiti sa stajališta politike, nego je problem sa stajališta financija. Ne možete sve isfinancirati. Ovdje vidim da država prati pojedine manjinske programe i koristi se pri njihovom ostvarenju fondovima Europske Unije, koji su široki. Dakle treba prezentirati i obrazložiti naše programe. Nedavno smo se, za vrijeme posjeta Budimpešti, dogovorili o programima granične suradnje i zaštite okoliša, koji ne doprinose samo razrješavanju bitnih životnih pitanja nego i ovoj nacionalnoj komponenti daju osnaženje i osvježenje.

Veoma bi važno bilo upravo pitanje osvježavanja te nacionalne komponente, očuvane u tim teškim stoljećima u kojima su Hrvati ostali Hrvati na ovim prostorima. Dosta je propatila upravo ta nacionalna komponenta – u gubljenju jezika i identiteta. Svojom samostalnom državom, nastalom prije osamnaest godina, hrvatska zajednica na ovim je prostorima napokon dobila pravoga mentora, ili bi ga trebala dobiti, kojega stoljećima nije imala?

U komunizmu i socijalizmu protek-lih desetljeća događalo se zapravo taljenje nacionalnih manjina, pretapanje itd. Režimi su bili represivni i mnogi od istočnoeuropskih režima nisu imali razumijevanja za nacionalne manjine, jedino su imali razumijevanja za svoju nacionalnu manjinu u nekoj drugoj državi, ali, s druge strane, svoje manjine su zanemarivali. Hrvati kao jedan od konstitutivnih naroda u Jugoslaviji, nažalost, nisu bili ravnopravni, iako su bili drugi po veličini, a gledajući s gospodarskog, kulturnog i povijesnog aspekta bili su ispred drugih, da tako kažem, uz Slovence, ali bilo je muke i bile su ugrožene ne samo ljudska i nacionalna prava nego i prava ravnopravnoga razvoja. Jer akumuliranjem kapitala taj se kapital, naš, usmjeravao negdje drugdje, naši su ljudi napuštali zemlju, jer svoje želje, napredak, ambicije nisu mogli ostvarivati na vlastitoj grudi. Kada smo dobili vlastitu državu, kada smo se za nju izborili, postavilo se pitanje, ne samo Hrvata koji žive u Hrvatskoj i nacionalnih manjina koje žive u Hrvatskoj, nego i pitanje zaštite Hrvata diljem svijeta. Neki su tek tada prvi put u hrvatskoj javnosti čuli da postoji hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj, za Mađarsku se znalo, moliški Hrvati bili su nepoznanica. O hrvatskoj dijaspori se tek stidljivo progovaralo u pojedinim znanstvenim analizama, spominjani su kao izuzetak i raritet. Dakle, postavilo se pitanje – kako to sačuvati i pomoći njima sa strane matice? Ne radi destabilizacije bilo koje zemlje u kojoj oni obitavaju, to je prošlost. Manjine trebaju biti dobri i konstruktivni građani svojih zemalja, svojih domovina, bez obzira na podrijetlo. Istovremeno trebaju sačuvati kontakte s maticom zemljom, a matica zemlja treba to pomagati i izučavati probleme koji nisu svugdje isti. Recimo, u Mađarskoj se žale na to da kada studenti dolaze u Zagreb, mogu upisati samo kroatistiku, a trebaju i stručnjaci drugih profila, koji su studirali na hrvatskom jeziku. Razumijevanje novih potreba je potrebno. Ovdje se sačuvalo mnogo toga. Kako vidim, hrvatska zajednica u Mađarskoj se maksimalno, u danim uvjetima socijalističkog sustava, očuvala, ipak, na jednoj razini koja je zadovoljavajuća. Ne samo zadovoljavajuća, nego i vrlo poticajna za druge. Ne možete vi više samo s nostalgijom, pjesmom, plesom i tamburicom opstati, premda je i to potrebno. Ne možete vi više tako buditi, trebate dati, ponuditi mnogobrojne odgovore na brojna životna pitanja ljudi. Sve je veća komunikacija, ljudi se miješaju. Što ne bi neki Hrvat iz Mađarske bio visoko pozicioniran ravnatelj, ili menadžer, ili bilo što drugo u Hrvatskoj i obratno. To je danas zadaća – prevladati ranije stereotipe, tipa što treba manjina biti i što raditi.

Svidjelo mi se Vaše mišljenje po kojem se pitanje problematike hrvatskih manjina ne može generalizirati kada se govori o hrvatskoj manjini u susjednim zemljama. Hrvati u Mađarskoj su doista poticajni u svojim dostignućima, ali, s druge strane, možda se baš to na neki način odražava na njihovu štetu, u smislu tvrdnje – pa vi puno toga imate?

Nije zadovoljstvo čovjeka ako baš sve u nekakvom smislu, materijalnom recimo, ima. Danas su zahtjevi sofisticiraniji, kao i pitanje sreće, dobroga života, ravnoteže života – sve je to puno složenije pitanje nego što je to uprošćavanje na golu egzistenciju. Prevladali smo ona vremena kada smo si postavljali zadaću preživjeti, pa makar kako. Danas je to složenije. Ta jedna kulturna dimenzija, koja svjedoči srednjoeuropski duh, veoma je važna. Hrvatska ima tri veoma važne dimenzije: ona je mediteranska, srednjoeuropska i podunavska zemlja. Te tri komponente, oslanjajući se na tradiciju, kulturu i povijest, na svjetonazor, i ne samo religijski osjećaj, vežu nas. Sve to daje novu kvalitetu koja se ostvaruje i u dobroj komunikaciji sa susjedima Mađarima. Nemamo mi tako dobru komunikaciju sa svim susjedima, susjedima drugoga svjetonazora, drugačije tradicije, ali i to treba prevladavati. I utoliko je drugačiji i pristup rješavanju i općih pitanja, čovjekovih duhovnih i kulturnih potreba. 

Jedna brižna matica, koja veoma dobro poznaje dostignuća svoje manjine i uvažava ih, može svojoj manjini puno pomoći upravo u zemlji u kojoj manjina živi, jer time će i ta zemlja više cijeniti tu manjinu.

Tu imamo mnoge deficite. Jer, zašto bih se ja trebao iznenađivati kada dođem ovamo? Ja bih ovu situaciju trebao dobro znati i poznavati. Čuo sam od gospodina Heppa mnoga pitanja, tako i o korištenju europskih fondova za gradnju škola, učeničkih domova i tako dalje. Mi moramo znati taj problem, probleme. I zato kada se vratim u Zagreb, što sam već prije nagovijestio, stavit ću na dnevni red ta pitanja. Tako sam prije nekoliko mjeseci nazvao ministra Primorca kazavši mu, kako nije sretno odbijati studente iz Mađarske i usmjeravati ih samo na kroatističke studije. Treba ublažiti školsku birokraciju glede i tih pitanja. Ja sam rekao, ako se to pitanje ne riješi, onda se to može postaviti kao političko pitanje, koje se može staviti na najvišu razinu rješavanja. Mi to moramo. Predložit ću ministru Primorcu da dođe u Pečuh i s našim profesorima, ravnateljima škola, mjerodavnima razgovara o tim pitanjima, jer mi moramo ne samo deklarativno ovamo doći i prikazati se, održati govor i otići, i kao da ništa i nije bilo poslije, nego treba tu problematiku pratiti sustavno i s našim manjinama uspostaviti funkcionalne, a ne samo deklarativne odnose. U tome je problem. Odnesu nas drugi poslovi. Naravno, Sabor nije izvršna vlast, ali možemo na stanovite načine pomoći. Ipak mi odobravamo proračun.

Želim Vam još puno dobrih i odobrenih državnih proračuna i na korist hrvatske zajednice u Mađarskoj.

 Hvala i Vama. Ovdje je stvarno zadovoljstvo biti i valjda će biti prilika ubuduće za susret i suradnju. U nas narod kaže: Prigode beru jagode. 

 

Iz tjednika Hrvata u Mađarskoj:  »Hrvatski glasnik«