Arhiv tekstova

Magistar Julije Skenderović već godinama živi u Poreču, lijepom istarskom turističkom gradiću u koji je, skupa s obitelji, odselio u prvim godinama devedesetih prošloga stoljeća. Rodnu Suboticu, u kojoj je završio osnovnu i srednju školsku naobrazbu, prvi put je napustio odlaskom na studij u Zagreb, grad u kojemu je završio i poslijediplomski studij, stekavši zvanje magistra matematičkih znanosti, ali se potom vratio i zasnovao obitelj skupa sa suprugom Ivankom, također profesoricom matematike. No, turbulentna vremena na početku posljednje dekade dvadesetog vijeka uvjetovala su konačnu odluku o definitivnom odlasku i preseljenju u Hrvatsku. Ipak, prije donošenja ove važne životne odluke, Julije Skenderović je itekako bio angažiran u političkom radu utemeljivanja prve stranke vojvođanskih Hrvata i njezinom djelovanju prvih godina na ovim prostorima, a obnašao je i dužnost prvog tajnika DSHV-a.

 

HR: Kako danas, s ove vremenske distance, gledate na vremena s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, vremena jačanja hrvatske svijesti na vojvođanskim prostorima?

Dobar dio života mnogi od nas su proveli u vremenu jednopartijskog sustava na kojemu je počivala nekadašnja zajednička država zasnovana na marksističkom poimanju društva, a oni koji su bili »na liniji« mogli su i napredovati. Osobno, osjećao sam se kao na nekoj ništici, radio sam svoj posao u školi (Viša tehnička škola u Subotici op. a.), bez puno šanse i prostora za neki veći pozitivan pomak i doprinos društvu u životnom i profesionalnom smislu. Ali, kada su došle devedesete, skupa s demokratskim promjenama u Jugoslaviji, stvorili su se mogućnost i prostor za slobodu iskazivanja nacionalnih osjećaja i skupina istomišljenika iz društva u kojemu sam se kretao, mahom mojih vršnjaka, shvatila je kako je došao trenutak za javni istup u mogućnosti iskazivanja onoga što smo oduvijek osjećali. Odlučili smo se organizirati, dati osobni doprinos i tako je sve krenulo...

HR: Na koji način se odvijalo organiziranje Hrvata u svoju prvu političku stranku nakon demokratskih promjena u Jugoslaviji?

Isprva je, na prvim zajedničkim sastancima, zamisao bila da se organiziramo kroz neku kulturnu instituciju koja bi imala za cilj njegovanje naše nacionalne baštine i na taj način započnemo organiziranije djelovanje na ovim prostorima. Ali, okolnosti u danom trenutku jednostavno su sugerirale neminovnost osnivanja političke stranke, kao jedinog ozbiljnijeg načina izražavanja željenih zamisli i donesena je odluka o osnivanju DSHV-a. Stranka je osnovana, a ja sam prihvatio dužnost tajnika u prvom mandatu.

HR: Jeste li imali određenih problema na radnom  mjestu nakon otvorenog političkog angažiranja?

Nisam imao problema na poslu, jer sam se, upravo zbog javnog političkog istupanja, trudio maksimalno savjesno obavljati svoju radnu dužnost, čak i više, kako mi nitko ne bi mogao predbaciti da zbog politike zanemarujem posao. Glede međuljudskih odnosa mogu samo istaknuti kolegijalnost ljudi s kojima sam radio, unatoč optužbama kojima sam javno bivao izložen zbog svog političkog angažiranja. Nije bilo nikakvog šikaniranja i to mi je, s ove vremenske distance, izuzetno drago. 

HR: Što biste mogli reći o ulozi tajnika DSHV-a, koju ste obnašali tijekom jednog četverogodišnjeg mandata?

Dužnost tajnika sam prihvatio riješen svojim osobnim doprinosom sudjelovati u radu stranke, ali sam čvrsto odlučio ostati na toj dužnosti samo jedan mandat. Bez obzira na sve, iako sam još u vrijeme obnašanja ove dužnosti već donio odluku o preseljenju u Hrvatsku.

Osobno, nikad se niti nisam  mislio ozbiljnije baviti politikom, već su moja životna stremljenja uvijek bila više usmjerena prema struci u kojoj sam radio.

HR: Odluku o odlasku realizirali ste po isteku tajničkog mandata, održavši danu riječ. Što je bio glavni motiv za definitivno napuštanje rodnoga kraja?

Glavni motiv su, prije svega, bila naša djeca, dvije kćeri koje su studirale u Hrvatskoj. Točnije, u to vrijeme je samo starija bila u Zagrebu, ali se mlađa već spremala za odlazak. Jednostavno, nismo željeli razmišljati o životu u kojemu bi nas od kćeri dijelila državna granica i to je bi jedan od glavnih razloga, ponajprije jer smo bili gotovo sigurni kako se niti jedna od njih nakon završetka studija neće vratiti u Suboticu. No, postojao je i jedan drugi razlog, koji se očitovao u osobnom razočarenju koje je uslijedilo nakon slabog rezultata i poraza na izborima. U to vrijeme, osobito u Srijemu, veliki broj članova DSHV-a se iseljavao u Hrvatsku, osjećajući nesigurnost glede ostanka u rodnom kraju. Osobno, nisam nikada imao nikakvih sličnih problema, niti na poslu niti privatno i mogao sam ostati živjeti u Subotici, ali odluku smo donijeli.

HR:  Kako je tekao sam proces preseljenja u Hrvatsku, odnosno Poreč u kojemu i danas živite i što je uvjetovalo baš Istru kao mjesto budućeg egzistiranja?

Cijela realizacija procesa preseljenja, koji je podrazumijevao zamjenu nekretnina na relaciji Subotica – Poreč, trajao je negdje od jeseni do ljeta iduće godine. Sam izbor Poreča došao je slučajnim izborom putem novinskih oglasa u kojima su bili brojni oglasi za zamjenu, konkretno do oglasa putem kojeg smo mi realizirali našu zamjenu došli smo preko jednog poznanika kojemu isti nije odgovarao i on nam ga je proslijedio. Temeljita želja mi je bila živjeti u manjoj sredini, pa se Poreč uklapao u tu zamisao. Sama zamjena u tom trenutku nije bila pretjerano povoljna, jer smo u Subotici ostavili posve uređenu kuću, a ovdje zatekli nedovršeni objekt.

HR: Ipak, sretna okolnost i čini se  najvažnija u ovakvim životnim situacijama, bila je činjenica kako niste imali problema glede pronalaženja radnog mjesta.

Zbilja, glede posla nismo imali nikakvih problema s obzirom kako smo supruga i ja djelatnici u uvijek deficitarnoj profesiji matematičkih prosvjetnih djelatnika. S obzirom da sam trebao čekati godinu dana za izbor na Sveučilištu u Rijeci, gdje sam aplicirao, u tom intermecu sam jednu školsku godinu radio u srednjoj školi u Bujama, a 1995. godine sam se zaposlio na Pomorskom fakultetu u Rijeci gdje sam radio sve do odlaska u mirovinu.

HR: Jeste li imali kakvih problema u svezi s prilagođavanjem novoj sredini?

Nije bilo nikakvih većih problema glede samog prijama u novoj sredini, a iskreno, za razmišljanje na tu temu i nije bilo previše vremena, jer smo bili preokupirani radovima na završetku kuće. Samo smo radili i radili, i jednostavno nismo stigli razmišljati ni o čemu drugom, te smo na taj način uspjeli izbjeći osjećaj nostalgije. Potom, tijekom potpunijeg uklapanja u novu životnu sredinu, zahvaljujući znanju mađarskog jezika, prihvatio sam se uloge prevoditelja u određenim službenim okolnostima, a vremenom, kada su se za to stekli uvjeti, počeli smo se baviti i turizmom, izdavanjem apartmana u našoj kući.

HR: Na koji način se istarski mentalitet može usporediti s izvornim bačkim podnebljem iz kojeg ste preselili na Jadran?

Iako živimo ovdje već petnaest godina, još uvijek smo daleko od preuzimanja nekih važnijih odrednica istarskog mentaliteta, jer ipak smo više od pedeset godina živjeli u Subotici i Bačkoj, gdje su naši preci živjeli stotinama godina prije. U našoj se kući i dalje kuhaju naša domaća jela, govori se našim izvornim jezikom i dijalektom. Napose, tijekom godine često smo u prilici ugostiti prijatelje i poznanike iz rodnog kraja i na taj način održavati neraskidivu vezu s našim identitetom.

HR: Kao žitelj Istre, kako gledate na njezinu mulitkulturalnost, što ju, u određenoj mjeri, čini veoma sličnom Vojvodini iz koje ste doselili?

Istra je zbilja specifična po svojoj multilkulturalnosti i ovdje nema nikakvih posebnih antagonizama između naroda koji ju nastanjuju. Jest da su domaći ljudi pomalo zatvoreni, ali prihvaćaju i ljude koji su došli iz drugih sredina. Osobno, naglašavam, nikada nisam imao nikakvih problema glede prihvaćanja, a koliko znam niti drugi ljudi koji su u proteklom razdoblju doselili na ove prostore.

HR: Osim navedenog, Istra je ipak najpoznatija po svojoj prelijepoj obali i turističkoj ponudi koja svake sezone dovodi brojne turiste iz cijeloga svijeta. U ponudi privatnog smještaja u Poreču nalazi se i vaša Villa Elena. 

Kada smo dovršili radove na kući, odlučili smo se oprobati u turizmu i konkurirati ponudom apartmana za izdavanje. Kako smo bili posve novi u toj oblasti, morali smo se izboriti za naše mjesto i najviše smo se okrenuli gostima iz Mađarske, ponajprije zbog njihovog jezika koji govorimo i lakše komunikacije. No, pokraj Mađara, koji čine devedeset posto naših gostiju, imamo goste iz drugih država, a od nedavna sve više je gostiju i iz Vojvodine koji se polagano vraćaju.

HR: Odnedavno ste u mirovini. Na koji način završetak aktivnog radnog vijeka utječe na Vaš daljnji život?

U šali znam često reći kako sada, u mirovini, imam mnogo manje slobodnog vremena nego prije. Ali u šali uvijek zna biti i dosta zbilje, jer jednostavno sada je došlo vrijeme za realiziranje brojnih stvari koje sam vremenom, zbog redovitog posla, odgađao. U kući uvijek ima nekog posla, osobito tijekom turističke sezone, a bavim se i davanjem instrukcija iz matematike pa nekada i cijeli dan zna proći u pripremi đaka i studenata. Unatoč formalnom odlasku u mirovinu još uvijek sam aktivan u pisanju radova na fakultetu, na koji i dalje povremeno odlazim, održavajući određeni kontinuitet.

HR: Na koncu, kojim očima sada gledate na Suboticu i kada ste posljednji put bili u rodnom gradu?

Informacije o Subotici dobivam ponajviše od naših ljudi koji dolaze u posjet  kod nas, a svake godine na Svisvete dolazimo u rodni grad. Volimo posjetiti naš grad, imamo dosta prijatelja s kojima se rado vidimo, i tada nas obuzme osjećaj kao da nismo ni otišli. No, iskreno govoreći, ne vjerujem u mogućnost povratka.

g