Arhiv tekstova

Najmanje dva razloga natjerala su me da ovih dana posjetim Šid, gradić u kojemu sam živio, bar isto toliko, koliko i u rodnome Gibarcu, no zanimljivo je, nikada nisam bio Šiđanin, uvijek su me oslovljavali s – Gibarčane. Prvi je – podaci o posljednjem popisu stanovništva u Srbiji iz 2002. godine, gdje sam zapazio kako Hrvata u Srbiji ima nešto više od 70 tisuća, a u Šidu ih je tek 2086 ili oko 3 posto od ukupnoga broja. Naravno, ne samo u Šidu, već u šidskoj općini, koju čini 19 naseljenih mjesta, a relativno ih je još nešto ostalo u Sotu, Moroviću, Vašici i Batrovcima, dok se broj Hrvata u nekada »hrvatskim« mjestima – Kukujevcima i Gibarcu – smanjio na najmanju moguću mjeru. Drugi je – blagdan Presvetog srca Isusovog, katolički kirbaj u Šidu, nadnevak kada šidski Hrvati svečanom euharistijom slave svoj crkveni god, a koncelebriranu je svetu misu predvodio biskupov izaslanik, vlč. Željko Tovilo, župnik iz Rume, uz nazočnost župnika iz okolnih župa i grkokatoličkih župa u Šidu i Berkasovu.

VRIJEME ZA PAMĆENJE: Pamtim vrijeme kada je šidska općina imala 20-ak posto Hrvata ili gotovo 8 tisuća, a ne tako davno, u proljeće 1945. godine, kada je utemeljena državna komisija za utvrđivanje granice između Srbije i Hrvatske, na čijem je čelu bio Milovan Đilas, stvari su bile još drukčije. Naime, Hrvatska je ulaskom u zajednicu južnoslavenskih zemalja, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, unijela Srijem kao svoj organski dio, no Srijem je brzo zapeo za oko srpskim hegemonima i započele su igre bez granica. Državni ustroj brzo se mijenja i 1924. godine novonastala tvorevina dijeli se na 33 oblasti, ali Šid je još uvijek u sastavu županije Srijemske sa sjedištem u Vukovaru. Nakon kraljeve diktature od 6. siječnja 1929. godine, Kraljevina Jugoslavija dijeli se na 9 banovina, od kojih Hrvatskoj pripadaju samo dvije, Savska sa sjedištem u Zagrebu i Primorska sa sjedištem u Splitu, a Šid s još nekim hrvatskim gradovima, Vinkovcima, Vukovarom i Županjom, pripajaju se Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu. Istina, ne zadugo, jer već 1931. godine ovi se gradovi vraćaju Savskoj županiji, ali Šid i drugi srijemski kotari, istočno od Iloka, pripajaju se Dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom Sadu. Nepravda je donekle ispravljena stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. godine, kada se Šid i veći dio Srijema vraća pod jurisdikciju Zagreba, ali ne zadugo, jer uskoro počinje Drugi svjetski rat.

Već spomenuta državna komisija imala je zadatak definirati najmlađu granicu, i ona je pošla od Mađarske rijekom Dunavom do Bukina, a onda crtom Ilok-Neštin, Bapska-Berkasovo, Tovarnik-Šid, Lipovac-Batrovci, Podgrađe-Ilinci i Strošinci-Jamena sve do rijeke Save. Išlo se od sela do sela i »prebrojavalo«, a šidski je kotar tada imao 17.869 Srba i 13.008 Hrvata, naravno i drugih nacija, a sela s većinskim hrvatskim pukom bila su Bapska, Gibarac, Ilača, Lipovac, Kukujevci i Strošinci.  

CRTICE IZ POVIJESTI: Trgovište Šid u pisanim se izvorima spominje relativno kasno, tvrdi i mr. Radovan Đurčić u svojoj knjizi »Geografska monografija opštine Šid«, jer i čuveni turski putopisac Evli Čelebi navodi u svoje vrijeme Berkasovo, Kukujevce, Ilok, Morović, Raču, ali ne i Šid. Naselje se spominje tek u poslijetursko vrijeme, a u knjizi Franje Vaničeka »Povijest vojne krajine« zabilježeno je kako se Šid ubrzano razvija i da je tu umro apostolski vikar Luka Natalli 1702. godine. I dr. Rudolf Horvat, u knjizi »Srijem-naselja i stanovništvo«, spominje Šid od 1733. godine, ali navodi i Povelju kraljice Marije Terezije od 17. svibnja 1773. godine, kojom se Šid proglašava trgovištem s pravom održavanja sajmova (vašara). Koncem 18. i u 19. stoljeću Šid nastanjuju Mađari, Nijemci, Slovaci, Ukrajinci, Rusini, Židovi i grad se sve više širi. Pučka je škola zabilježena u Šidu 1787. godine, s malo učitelja i malo djece, a 1857. školu je pohađalo 131 dijete (89 dječaka i 42 djevojčice) i učilo ih je četvero učitelja. 

Poštanski ured otvoren je u Šidu 1860. godine, desetak godina kasnije i brzojavni, a 1885. otvorena je u prva Šidska štedionica. Godine 1886. uredbom Hrvatskog sabora u Šidu se osniva Kotarski sud, a 1891. Šid je željezničkom prugom spojen s Vinkovcima i Mitrovicom i 7. studenoga otvoren je i prvi željeznički kolodvor. Drugi je kolosijek izgrađen tek 1928. godine, a pruga za Morović i Raču puštena je u pogon 1912. Iste je godine poslije proradila i telefonska centrala, dok je električnu centralu Šid dobio 1927. godine.

KATOLIČKI KIRBAJ U ŠIDU: Još od blagoslova crkve Presvetog srca Isusovog, u Šidu se ovaj blagdan obilježava kao crkveni god šidskih Hrvata, ili bolje rečeno šidskih katolika. Danas dužnost župnika u Šidu obavlja vlč. Duško Milekić, Srijemac, rođen u Petrovaradinu, no podrijetlom iz Vašice, nedaleko od Šida, inače župni vikar ili kapelan u Zemunu. Vlč. Milekić kratko je vrijeme u Šidu, tek 6 mjeseci, no dovoljno dugo da stekne vrlo lijepe dojmove o ovome gradiću. »Nevelika je to katolička zajednica, a o blagdanu Sveta tri kralja blagoslovio sam 250 kuća i stanova, no crkva Presvetog srca Isusovog u Šidu uvijek je puna i nedjeljom i blagdanom. Nažalost, mladih je malo, iako danas imamo prilično djece i mladeži, no to je naša vjero-učiteljica dovela školsku djecu iz Šida i okolnih mjesta, posebice iz Sota. Vjeronauk se u Šidu obavlja u dvjema školama, ‘Sremski front’ i ‘Branko Radičević’, a jedan dio ja kao župnik obavljam ovdje u župi.«

Kako uvijek voli govoriti o brojkama kroz svete sakramente, vlč Milekić je pohvalio vjerski život katolika u Šidu, no brojke su skromne, kao u većini srijemskih mjesta. Kako je ovdje tek kratko vrijeme, podijelio je tek tri sakramenta krštenja, sakrament ženidbe ili vjenčanja još nije imao, a sakrament potvrde dijeljen je prošle godine, ali on tada nije bio ovdje. Imao je 15-ak ukopa.

Na misi srećem i poznata lica. Petnaest godina i nije neka distanca. Josipa Hodaka znam još iz mladićkih dana, sretali smo se na kirbajevima u Kukujevcima, Iloku, Ilači, Bapskoj. »Mene s Kukujevcima vežu i rodbinske veze, tetku sam imao tamo, i odlazio redovito na Trojstvo, a u Ilaču i Bapsku smo uvijek išli kod Gospe, dok smo u Ilok odlazili k svetome Antunu. Sada je hrvatska zajednica u Srijemu značajno smanjena, pa češće odlazimo i na mise u Gibarac i Kukujevce, a odlazimo i u Morović, Vašicu i Batrovce i, naravno, redovito na misu u Šidu, jer ja sam ovdje i član ekonomskog vijeća u crkvi«, kaže Josip.

Slaže se s njim i vjeroučiteljica i nastavnica matematike Jelka Ćurčić, koja s još nekoliko skupina žena skrbi za održavanje crkve. »Vidjeli ste kako smo uredili crkvu za naš crkveni god, ta sve je čisto i uredno, sve blista. Ima nas tri skupine žena, pa kako nas red uhvati, a za kirbaj smo se organizirali i dolazio je tko je koliko mogao«, rekla nam je Jelka.

Janja Faraga žali se na bolest, ali za kirbaj je morala na misu. »Ja sam kao mala došla ovamo iz Hercegovine, iz Neuma, i Bogu hvala, dobro smo se snašli u Šidu, mi smo vjernici i nastojali smo se na taj način uklopiti. Bilo je ljepše kad sam bila mlada, a šidska crkva puna za kirbaj, a ovom ulicom prema vašaru, bilo je vašarđija, svega za djecu i odrasle«, kaže Janja.

Danas je tu puno i Soćana, kaže vlč. Zdravko Čabrajac, Osječanin, Donjograđanin, koji je u župi sv. Katartine u Sotu nešto dulje od dvije godine. »Povjerena mi je župa u Sotu i filijalne župe u Erdeviku, Ljubi i Binguli, no broj vjernika u ovim se župama smanjio nakon 1990. U ove dvije godine imao sam 3-4 krštenja, jedno vjenčanje i dva su najavljena, na sakramentu potvrde bilo je desetak krizmenika, a ukopa je bilo više od 30. Mi svećenici ne smijemo patiti od maloga stada i naša je zadaća vjernike približiti Crkvi i našoj katoličkoj vjeri.«                        

Slavko  Žebić