Arhiv tekstova

Još smo uvijek u neizvjesnosti. Na društvenom području traju pregovori, dogovori, sporazumi. Svi žele isto i svi se nadaju da mogu postići. Sami svakako ne! Međutim, mi kao kršćani i kao zrele osobe, upravo u ovim vremenima »lukavih interesa« moramo pokazati na prave vrednote. U svemu je i uvijek najveća vrednota čovjek. A da netko postane do kraja čovjek, put nije ni lagan, ni brz. Za svako odgovorno mjesto traži se odgovoran čovjek. 

Nema »preskakanja«, a obećanja se moraju održati. Kako? Da svatko na svom mjestu i u odgovornosti koju prihvaća bude sve više čovjek. Od odgovornih se očekuje trajni, teški, naporni rad na samom sebi da može raditi predano za druge. Razmišljajući o ovoj temi naišao sam na jednu staru perzijsku priču koja mi se jako svidjela. Pokušajmo nad tom pričom razmišljati zajedno pod jednim jedinim uvjetom i pitanjem: odgovorite tko je među nama najviše čovjek? 

STARA PERZIJSKA PRIČA: U jednomu malom perzijskom gradu, za vrijeme vladavine šaha Selčuka, živjela je jedna siromašna udovica sa svojim sinom jedincem. Kada je majka osjetila kako se približilo vrijeme njezina preseljenja iz ovozemaljskoga života u nebo, pozvala je svoga jedinca i priopćila mu: – Sine moj, teško smo živjeli, jer smo bili siromašni, ali ti više nećeš morati živjeti tako oskudno, jer ti povjeravam ovo bogatstvo – ovu knjigu. Ovu knjigu poklonio mi je moj otac. U njoj su svi putovi kako doći do beskrajnoga i neizmjernoga blaga. Ja nisam imala ni snage ni vremena čitati je, zato je sada povjeravam tebi. Slijedi sve upute redom i postat ćeš najbogatiji. Kada je sin prežalio majku, započeo je čitati staru vrijednu knjigu koja je započinjala ovim riječima: – Da bi došao do blaga moraš čitati stranicu po stranicu. Ako odmah preskočiš sve i dođeš do zadnje stranice knjiga će pred tobom iščeznuti i nikada nećeš dospjeti do blaga! 

Nakon tih upozorenja nabrajala je bogatstvo koje ga čeka u jednomu daleku mjestu i na dobro čuvanom prostoru. Na njegovo iznenađenje već iza prve stranice nestao je tekst na perzijskomu i počeo na arapskomu. Mladić se već vidio bogatim, ali kako preskočiti ovu prepreku. Ako povjeri drugomu da prevede taj tekst otkrit će tajnu drugima i oni će sve znati kao i on ili će mu dati lažni prijevod, a put do blaga ostaviti za sebe. Zato se odluči naučiti arapski sve dotle dok nije gotovo savršeno pročitao ono napisano. Nije smio listati sljedeće stranice dok ne pročita onu koja je pred njim, ali nedugo nakon arapskoga pojavila se i stranica na kineskome, pa iza toga i drugi jezici koje je mladić pomno proučavao i učio. Već i po znanju jezika postao je jedan od najpoznatijih i najboljih prevoditelja u glavnomu gradu tako da je postao slavan i svima poznat. Nakon tih jezika knjiga je nastavila s uputama prema bogatstvu tako da je mladić rado počeo proučavati gospodarstvo, malo i rudarstvo, radi poznavanja plemenitih metala, dragoga kamenja, nekretnina i umjetničkih stvari, da nikako ne bi mogao biti uvučen u prijevaru pri budućemu ulasku u bogati svijet, kada dosegne obećano blago. Sve to nije moglo proći nezapaženo carskomu dvoru. Dočuo je i šah o njegovu poznavanju jezika, novca, gospodarstva i lijepog pjevanja. Šah je naredio da ga se odmah uvrsti među njegove dvorske savjetnike, najprije za manje važne stvari, poslije iskušenja imenovao ga je za glavnoga upravitelja cijeloga perzijskoga carstva (tako se dogodilo i s Josipom Egipatskim). Kada je dospio na carski dvor, mladić nije ostavio svoju knjigu nego ju je nastavio čitati i došao upravo do onih glavnih uputa kako treba napraviti mostove i tunele i način na koji otvoriti vrata zapriječena velikim kamenjima, a, naravno, treba napraviti put i još tolike druge stvari. U njemu je neprestano sazrijevala ta zamisao »knjige bogatstva«, pa mu stoga nitko nije mogao pomoći, a on je iz dana u dan postajao sve učeniji i poštovaniji, na dvoru i u cijelomu carstvu. Šah je cijenio njegov rad u planiranju, urbanizmu i kulturi, pa ga je imenovao predsjednikom svoje vlade. Čitatelj Knjige bogatstva postao je najcjenjeniji čovjek u Perziji. 

ISPRAVNA SAVJEST: Upravo na dan kada se vjenčavao šahovom kćeri došao je do zadnje stranice svoje omiljene knjige. Uzbuđen okrenuo je zadnju stranicu. Čekala ga je zadnja uputa i bogatstvo. Polako je i oprezno s velikim pozorom, okrenuo stranicu... i prasnuo u grohotan smijeh. Bio je iznenađen, radostan i zahvalan. Zadnja stranica bila je od metala i te kako dobro obrađena tako da je služila kao zrcalo. Na zadnjoj stranici je udovičin sin vidio svoje vlastito lice. Vidio je lice zrela čovjeka, savjesna, mudra i određena za velike stvari u životu. Sve je to vidio na licu na zadnjoj stranici knjige koju mu je prije smrti poklonila njegova pokojna majka. Veliko bogatstvo bio je on i knjiga koja mu je pomogla to otkriti.

Priča je dugačka i nije u svemu primjenjiva ni na naše okolnosti, ni na naše vrijeme. Međutim, poruka je vrlo jasna. Mi kršćani poznajemo pojam ogledalo svoje »savjesti«. Čini mi se da je zadnja stranica spomenute čarobne knjige upravo zlatna stranica zdrave savjesti. U vremenu kada su sve vrednote poremećene, ostaje još samo jedini putokaz, a to je sačuvati ispravnu savjest. Ispravna savjest će nas voditi na pravi put odgovornosti prema sebi i prema drugima. Odgovoran čovjek koji preuzima odgovornost za druge, mora imati ispravnu savjest. Treba doći do zadnje stranice vlastite knjige, a to nije lako.                                                                  g