Arhiv tekstova

Josip Mlakić nesvakidašnja je pojava u suvremenoj književnosti. Pojavio se u vrijeme kada je njegova Bosna, po tko zna koji put, nudila mogućnosti putovanja po prošlosti i traganjima za budućnošću. Ovjekovječena u djelima tolikih pisaca, čudesna zemlja Bosna, u Mlakićevim je djelima oživjela u spoju tradicije i suvremenosti. Kritika ga često uspoređuje s nobelovcem Ivom Andrićem, nalazeći brojne komparativne razloge za takav sud. Pri predstavljanju romana »Tragom zmijske košuljice« tako je istaknuto:

»Svako spominjanje velikog pisca vrijednosni je sud koji se, onima koji literaturu vole, i ne mora pojašnjavati. A da smo prije dva ili tri desetljeća slutili da će se na samom početku 2000. pojaviti ‘ovaj’ Andriću toliko blizak pisac, ne bismo se iscrpljivali u potragama koje su plodovima rodile isprovocirane samo našim željama.«

Josip Mlakić (1964.) napisao je zbirke priča »Puževa kućica«, »Odraz u vodi«, »Obiteljska slika« i dr., knjigu poezije »Oči andro-ida«, ali je najveću pozornost privukao romanima. Trajna inspiracija u svima njima je posljednji rat što protutnji prostorima Bosne, pretvarajući je u gotovo živo biće, glavni lik, koji u velikoj temi ujedinjuje sve ostale. Slutnja rata dogodila se u »Psima i klaunovima«, u romanima »Kad magle stanu« i »Živi i mrtvi« (po kojem je Kristijan Milić snimio istoimeni film) već se razbuktao do neprepoznatljivosti, dok u »Čuvarima mostova« rat traje u postratovskim traumama prognaničkih sudbina. 

TEMA BOSNE: Najnovije Mlakićevo djelo samo se naizgled udaljava od njegovih prijašnjih literarnih određenja. U romanu »Tragom zmijske košuljice« on, istina, više ne govori o ratu, ali je tema Bosne ostala dominantna, predstavljena u novoj inačici promišljanja o »zloćudnoj zemlji u kojoj se teške i mračne opsesije razrješuju krvlju ili ih se odnosi u grob.«

Ovog puta Mlakić se vraća u dalju prošlost, razvijajući priču koja ima odlike kriminalističkog romana. Glavni je lik fojnički fratar Ivo Lašvanin, čiji život i djelovanje obilježavaju dvije smrti – fra Petra, dobrog duha koji je bdio nad njim, i Katarine, žene koju je volio. Potreba da ostavi tragove svoga postojanja kod njega je razlog za nastanak priče pa »pisanje nije ništa drugo nego trag divlje zvijeri u snijegu ili zmijska košuljica, nešto čime označavamo vlastiti put i bezosjećajnost, neki naš način da ostavimo trag iza sebe ili, a ta misao najteže mi pada, tek je puka zamjena za potomstvo kojeg smo mi fratri lišeni«.

Početna, konkretna, smrt fra Ivu će Lašvanina potaknuti na istragu koja će biti ispunjena mnogim pričama, legendama, povijesnim prikazima, ratovima i gladima, haračenjem kuge i gladi, kršćanima i Turcima koji svoju sudbinu strpljivo gaziše po putovima zemlje Bosne. Hodeći kroz njezine magle i ostavljajući tragove u snijegu, jer su upravo magla i snijeg česti motivi Mlakićevih romana, ostavljaju svoje tragove i traže pripovjedača koji će o tome svjedočiti.

SNAŽAN PRIPOVJEDAČ: U Josipu Mlakiću ovi su motivi dobili književnika što će na upečatljiv »andrićevski način« znati odgovoriti na zov vremena i prostora. »Tragom zmijske košuljice« otkriva nam snažnog pripovjedača iz prijašnjih romana, ali i mirnijeg i sigurnijeg u svojoj mudrosti da »put pravednika vodi tragom zmijske košuljice«. Dojmljivi opisi, hrabra promišljanja o onome o čemu je možda najbolje ne misliti i pečat sudbine u zagonetki smrti s početka romana, pretvaraju ga u zanimljivo i napeto štivo koje svakako vrijedi pročitati.

Sličnost s Ivom Andrićem, koja se toliko često ističe kada se govori o ovom djelu, nameće se kao mogućnost oživljavanja nečega što je tako dojmljivo zagospodarilo literaturom o vječnim velikim temama, u kojima se sjajno zrcale, samo naizgled, male pojedinačne sudbine. Davna vremena što su  nudila svoje izazove oživljavaju u pričama današnjih junaka i stapaju se sa suvremenošću. Ispreplitanja prošlog i sadašnjeg, općeg i pojedinačnog, zla i dobrote, ljubavi i mržnje, čine razloge zbog kojih valja čitati Josipa Mlakića.   

»U idealnoj knjižnici glavnoga junaka romana ‘Kad magle stanu’ nalazi se i roman ‘Prokleta avlija’. Briljantan opis; tragovi u snijegu viđeni iz samostanske ćelije, uska pruga prtine ispod koje izbija ilovača i nepravilno savijen krug. Samo nekoliko Andrićevih rečenica govori sve«. 

Budući da se ovim romanom Josip Mlakić odmaknuo od ratnih određenja, za nadati se je kako je to početak novih tema i pristupa koji će samo potvrditi jedno od središnjih mjesta u suvremenoj književnosti što ga je već zauzeo ovaj značajni pisac.

g