Arhiv tekstova

O razdoblju u kojem mladi traže svoje mjesto u svijetu, često i dramatično, a odrasli ga zovu pubertet i adolescencija, Mark Twain je napisao: »... kako je moj otac bio glup kada sam imao 12 godina, sada mi je 21 i ne mogu shvatiti koliko je toga naučio u tako kratkom vremenu«. Vrijeme je to u kojem se tijelo i psiha mlade osobe danomice sustižu i pretječu, a ove su promjene burne i za njih često zbunjujuće. Mladi mijenjaju pogled na okruženje, a posebno prema roditeljima i najčešće ne bi htjeli raditi ono što im oni nalažu, a opet, još uvijek ne uspijevaju bez roditelja suočiti se s preprekama koje život nosi. Izvana gledano, smjenjuju se velike mijene raspoloženja, od prekomjerne razigranosti i »blesave nabrijanosti« do »zujanja«, beznadne neaktivnosti, tupo-odsutnog zurenja ili izležavanja u krevetu. Uistinu, mlada osoba nastoji pronaći vlastiti identitet i steći neovisnost, a često baš tada presudan utjecaj na mišljenje ima grupa vršnjaka kojoj pripadaju, a ne roditelji. Otuda nije neobično ukoliko češće ulaze u sukob s jednim ili s oba roditelja. Osim grupe kojoj pripadaju, mladi će se u potrazi za identitetom često poistovjećivati i s osobama iz javnog života,  športašima, pjevačima, glumcima, piscima i dr. U tom razdob-lju i preispitivanje vlastite seksualnosti može izazvati pometnju u glavi pubertetlije, odnosno adolescenta, stoga ne trebaju čuditi hirovite promjene njihovih stavova, budući da su sve to samo etape u krivudavom i gdjekada nesigurnom putovanju prema svijetu odraslih. 

Napisati književno djelo o tom razdoblju – jednako je tako delikatno! Pogotovo ako se njime nastoji ostvariti rasvjeta iz Njenoga i Njegovoga motrišta, kao što je to učinila Đurđica Stuhlreiter u svojem romanu »Juma« (Naklada Bošković, Zagreb 2007.) podijeljenom u šest susreta, ili ako tko više voli poglavlja o susretima, u kojima su protagonisti Marija i Juraj. Slijedom sraza privlačenja i odbijanja, u čijoj su vlasti ovo dvoje mladih, ipak još djece, spisateljica obazrivo s primjerenom obzirnošću i finim humorom, uz dobro promišljenu i izraženu polisemiju, uvodi čitatelja u raspoloženje kada se Juraj počeo osjećati glupo: »Umjesto da sam na nogometu, gledam tu balavicu kao u svjetsko čudo«. Uza sve,  spisateljica pravi i paralelu prema roditeljima – Marijinoj mami Zdenki i Jurjevom ocu, imenom, a unekoliko i djelom, Romeu!

URBANA DJECA: Marija i Juraj su zapravo današnja urbana djeca, pomalo nalik na »travke zarobljene u betonskim pukotinama«, koju odnekuda dobro poznajemo. Rastu oni uz roditelje, uznemirene, povrijeđene, ranjene neželjenim životnim obratima, svojevrsne brodolomnike, nošene i zapljuskivane plimom i osekom iz boca svih vrsta i veličina. I štošta se pitaju »u ludoj trci za odgovorima«. Tako se Marija rano počela boriti s hladnoćom koja ju pohodi kada god se sjeti prvog dana u školi, »žutog sunca što je sjalo poput dukata, dobro raspoloženih maslačaka«, toga dana kada je izgubila tatu i dvogodišnjeg brata u prometnoj nesreći. »O sedmogodišnjoj kćeri i majci koje su čekale njihov povratak, novine nisu znale ništa«. Sljedeći udarac Marija će zadobiti kada spozna da joj se majka radi toga beznadno odala čašici. 

   Juraj je bio među najboljim malim nogometašima, vješt s loptom kao malo tko, ali kojega nitko ne dolazi gledati, jer se njegov otac, makar je bio dobar majstor, prepustio alkoholu kada je njegova tvornica propala, u vrijeme kada je »i sve ostalo počelo propadati, lomiti se u komadiće koje nitko i ništa neće moći sastaviti«, a mama ih je napustila u očajanju, obećavši sinu da će doći po njega čim se snađe – pa opet, Juru gledaju svi. I slažu se u jednome: za njega će se još čuti! I svi mu plješću, ne samo mame i tate, kao drugim desetogodišnjacima. Unatoč uspjehu »u srcu malog nogometaša šćućurilo se toliko pitanja i strepnje, toliko sumnji o kojima nije mogao govoriti«. Samo bi ponekad, kratko i skrivećki pogledao prema gledalištu, tješeći se kako je, uistinu, bolje što ondje ne vidi zaljuljanu siluetu svoga staroga, jer bi zacijelo došao pijan kao letva i osramotio ga pred svima. Tako je bilo i ovog puta, ali bacivši pogled prema gledalištu spazi djevojčicu tamne kose koju je već negdje sreo. Gdje? O da! Sjetio se! Istom »đavolčići, koji su se uvijek budili kada bi se njih dvoje našli oči u oči, opet su zauzeli navijačke pozicije«. Stvari, međutim, neće ići baš sasvim u pretpostavljenom smjeru, pogotovu kada Marija i Jura saznaju kako njihovi roditelji, dugo već i zamišljeno oslonjeni o šank – Zdenka, na nekakvom dugotrajnom bolovanju i nezaposleni majstor Romeo – očekuju posjet rode, koja će im donijeti sestricu! A kada se to zbilo, počele su nevolje, koje je isprva nastojala riješiti Marija, preuzimajući svu brigu o njoj, opasno zanemarivši školu. Kada se za njih počela zanimati socijalna služba djevojčica Marija grozničavo traži rješenje, koje će joj se ukazati kada sretne Jurjevu majku Jasnu, koja se ipak vratila sinu, ali ne zna kako bi mu prišla. Marija joj u tome pomaže, njih dvije brzo nalaze zajednički jezik i na kraju s Jasninim povratkom doma u obitelj dolazi i jednogodišnja Juma, za koju njena majka Zdenka i ne haje, potopljena u piće.  

Ispisavši ovaj roman za djecu i mladež stilom jednostavnim i razumljivim, uspostavljajući tako i njegovu privlačnost, Đurđica Stuhlreiter je omeđila zapravo prostor ispunjen s tugom, boli i prazninom koji jednako nasrću na sve protagoniste njezina rukopisa – i odrasle i djecu. Ipak, sačuvala je tekst odveć tamnih boja i teških tonova, pišući ga razigrano i prpošno, maštovito i uravnoteženo, s duhovito vođenim dijalozima, iako zahvaća u ne baš lijepo lice stvarnosti, uzimajući ga kao moralni poticaj za sazrijevanje djece razvedenih roditelja, dok neki od odraslih bježe u alkoholni samozaborav (Zdenka, Romeo), prepuštajući vlastitu djecu trpljenju posljedica, nedostatku ljubavi, zapostavljenosti, neimaštini. Djeca, međutim, trpe dok trpe, a onda neiskvarena uma, čiste savjesti i iskrenih misli, duhovita i ironična na vlastiti i račun drugih, uzimaju sudbinu u svoje ruke i pokažu se spremnijima već u dobi puberteta i bezmalo zrelijima od vlastitih roditelja, koji se ne snalaze u životnoj zbilji. Potvrđuju se i odrastaju, rehabilitirajući i roditelje, što će se, uz već navedene vrline ovoga rukopis, vrlo vjerojatno svidjeti i mladim čitateljima.

g