30.05.2008
Živa sportska legenda
Kada je netko, poput Damira Novaka (1935.), u osmom životnom desetljeću i dalje intenzivno sportski aktivan, to je već samo po sebi dobar razlog za jedan novinski napis. Ali, kada je pri tom riječ i o višestrukom sportskom šampionu i dugogodišnjem prvaku hrvatskog baleta, onda je povod dodatno interesantniji. Osobito zato, jer je njegova životna i sportska priča ispunjena brojnim zanimljivostima, koje su obilježile jednu osebujnu svestranost.
Predstavljajući Vas, osobito mlađim generacijama, ipak moramo početi od baleta i plesačke karijere, koja je začuđujuće dugo trajala. Koliko ste dugo aktivno plesali na brojnim svjetskim pozornicama?
U svijet baleta sam zakoračio već s trinaest godina i ostao sve do svoje četrdeset i šeste godine. Tijekom provedene pune 33 godine na sceni nastupao sam diljem svijeta, igrajući brojne uloge od mog Zagreba, pa sve do Tokija i New Yorka.
Koju bi ulogu, ipak, izdvojili kao najznačajniju u svom umjetničkom opusu?
Zbilja mi je teško izdvojiti neku ulogu, jer sam tijekom karijere plesao apsolutno sve najveće role poput, primjerice, princa u »Labudovom jezeru« ili »Trnoružici«.
Kako je došlo do sportsko-umjetničkog spoja u Vašem životu?
Balet mi je puno pomogao u kasnijem bavljenju sportom, jer sam već zarana dobio »kulturu i formu« tijela, zahvaljujući kojoj sam poslije bio u mogućnosti ostvarivati brojne uspjehe na sportskom polju.
Koji je bio Vaš prvi sport?
Počeo sam s košarkom i s juniorskom generacijom svog kluba »Naprijed« iz Zagreba. Bili smo prvaci Jugoslavije, a zatim sam prešao na rukomet. Isprva sam igrao u »Mladosti«, s kojom smo se uspjeli plasirati u I. ligu, a potom sam prešao u »Grafičar«, koji se poslije fuzionirao sa »Zagrebom«.
Uz momčadske sportove bili ste, također, uspješni u brojnim pojedinačnim sportovima.
Dugo godina sam se bavio skokovima u vodu i bio višestruki šampion države sve do svoje 38. godine. Bavio sam se, također, i gimnastikom u kojoj sam u višeboju bio šampion Hrvatske. Tenis sam počeo igrati u 33. godini i uspio s 45 godina postati veteranski prvak tadašnje Jugoslavije.
Je li Vam tenis, od svih nabrojenih sportova, ipak najbliži srcu?
Je. Iako sam se bavio brojnim različitim momčadskim i pojedinačnim sportovima, tenis mi je uvijek bio najdraži i njime se i dalje aktivno bavim, natječući se na veteranskim turnirima u Hrvatskoj i inozemstvu. Igram u kategoriji igrača 70+ (sedamdeset i više godina) i još uvijek uživam u igri.
Iako postoje brojne predrasude u vezi aktivnijeg bavljenja sportom u poznijim životnim godinama, veterani se ipak ne predaju.
U biti, sve je stvar osobnog opredjeljenja i zdravog odnosa prema životu i sportu. Primjerice, kada sam nedavno igrao na jednom veteranskom teniskom turniru u Kanadi i osvojio zlatnu medalju, vidio sam i natjecanja svojih vršnjaka u skokovima u vodu i uvidio da bih mogao pobijediti u svojoj nekadašnjoj disciplini. Nažalost, tu svoju zamisao nisam uspio sprovesti u djelo, jer sam morao ići na operaciju koljena.
Imate li i dalje motivacije za nastavak sportskih uspjeha?
Iskreno, volje i dalje imam, no, polagano gubim onaj sportski motiv. Jer, toliko je pobjeda i uspjeha u mojoj dosadašnjoj sportskoj karijeri. U pet sportova sam bio šampion nekadašnje zajedničke države, u tri sporta vicešampion, a u jednom i republički prvak.
Koliko često igrate tijekom tjedna?
U posljednje vrijeme igram nešto manje, ali bude to tri ili četiri puta tjedno. Nešto me malo boli zglob, pa ne mogu igrati baš punom snagom. U klubu gdje igram, često se znam naći nasuprot mreže sa znatno mlađim suparnicima, dok na službenim natjecanjima igram u svojoj sadašnjoj starosnoj kategoriji (70+). U prosjeku uspijem odigrati minimum deset turnira na godinu.
Do kada se mislite aktivno baviti sportom?
Dokle god me zdravlje bude služilo i dok budem imao želje za igrom.