Arhiv tekstova

Dogodilo se da baš danas, Katolička crkva slavi svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Veliko je to otajstvo. Ne štuje se jedan dio Isusova tijela – štuje se otajstvo ljubavi. Crkva danas razmišlja o jedinoj spasonosnoj logici: logici ljubavi. Zar nije previše stalno o tom govoriti? Nije, dok god čovjek osjeća glad, a osjećat će je dok je živ. Dakle, o ljubavi treba razmišljati, govoriti, jer je ljubav »disanje naše osobe«.  

Opis probodenoga boka posljednji je detalj koji je zapisao sv. Ivan govoreći o Isusu Kristu raspetu na križu. Krikom proroka Zaharije: »I gledat će onoga koga su proboli«, završava apostol prikaz Isusove smrti. 

GRIJESIMA SE RANJAVA SRCE ISUSOVO: Promatrajući ovu potresnu scenu, nije, zapravo, vojnik svojim kopljem probo Isusov bok. Učinio je to čovjek i to svaki pojedinac – grješnik – do konca svijeta. Grijesima se ranjava Isusovo Srce, ali koje je od tada otvoreno za svakog čovjeka. Na čovjeku je obveza gledati Onoga koga su proboli. Što se vidi? Tu, u Isusovu probodenu Srcu, vidimo Srce samoga Boga, koje se nastanilo u tome ljudskom srcu. Vojnikovim probadanjem koplja postalo je jasno da je Srce Božje otvoreno za sve ljude. Srce Isusovo je probodeno, ali ne i ubijeno. Ono kuca i dalje. U njemu se mogu čuti otkucaji Srca Božjega. Ono kuca iz ljubavi prema ljudima posvetnom i spasonosnom ljubavlju koja nadilazi sva ljudska predviđanja i koja se ni s čim ne da usporediti. U Poslanici Rimljanima sv. Pavao piše: »Teško se umire za pravednika, a za dobročinitelja možda bi se tko i usudio umrijeti. Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grješnici, umro za nas«. Ponizio je sama sebe do smrti na križu da sve nas privuče k sebi – otvorenoj rani svoga Srca. Njegova goruća želja bila je da križ donese spasenje svemu stvorenju i ne prestaje u nakani da svakoga privuče k sebi. Sveto pismo iskazuje Kristovu ljubav i skrb neusporedivo veću od one koja se osjeća u međuljudskim odnosima. Budući da rijetko imamo iskustvo tako velike ljubavi, teško je povjerovati da Bog toliko ljubi čovjeka. U Evanđelju se nalazi prispodoba o Dobrome Pastiru čija je ljubav prema izgubljenoj ovci tako velika da ostavlja ostalih 99 i ide za njom. Traži je sve dotle dok je ne nađe. Može li se to uopće razumjeti? Ostavlja 99 i ide tražiti samo jednu da bi je uzeo na ramena i vođen ljubavlju odnio u ovčinjak. Tako i Krist nastoji oko čovjeka, ne prepuštajući ga brizi drugoga pastira. U njegovoj nazočnosti može se odmoriti, nadajući se da će ga čuvati i braniti od zla. Svatko tko pripada njegovu stadu dobit će ono što mu je potrebno. Začuđujuće je promatrati, ne samo otvoreno Spasiteljevo Srce, nego i crpiti blago iz Njegove riznice. 

OTVORITI SRCE BOGU: Vojnikovo koplje otvorilo je izvor života. Od tada iz njega teku potoci žive vode – Duh Sveti koji oživljava. Taj izljev Duha Svetoga događa se u Isusovu probodenu Srcu. Iz te rane teče ljudskim srcima neizmjerno blago Srca Božjega. Za to je potrebno samo otvoriti svoje srce Bogu. Oštricom grijeha probodeno je Isusovo Srce. Sada on kopljem svoje ljubavi želi otvoriti ljudska srca da ih napuni svojim Duhom, ljubavlju i božanskim životom. Srce Isusovo želi da i u srcima ljudi kuca Božje Srce. U privatnim ukazanjima sv. Margareti Mariji, Isus je zahtijevao zadovoljštinu. O duhu zadovoljštine papa Pio XI. kaže kako on uvijek odigrava najvažniju ulogu u kultu Božanskome Srcu u službenome nauku Crkve. Među različitim smjernicama koje se tiču zadovoljštine Isus navodi sv. pričest na prve petke, primljenu svjesno i s nakanom zadovoljštine. Kao što grijeh udaljava čovjeka od Boga, tako sv. pričest s njime sjedinjuje. 

Možda djeluje čudno u našem tjedniku ovako »pobožno razmišljanje«. Međutim, mnogi čitatelji ove rubrike su i vjernici. Nama je, dakle, namijenjeno ovo razmatranje. Činjenica da je iz naše civilizacije nestao pravi pojam ljubavi, a nastanilo se nebrojeno mnoštvo pojmova koji u krajnjoj liniji završavaju u krutom egoizmu, obvezuje Crkvu našega vremena da razmišlja o svojem prvotnom poslanju. Ne zaboravimo, »ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?« Ovih dana je i u našoj zajednici bilo nekoliko događaja, pa i pisanih riječi koje zaleđuju i vjeru, a napose ljubav. Pisani su »vjerničkom rukom«. Začuđujuće je kako vjernik koji se pričešćuje može imati toliko cinizma i zlobe prema drugome, tobože, »u ime istine«. Za nas je jedina istina: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe... ljubi neprijatelje svoje. Gdje ovdje može naći mjesto osveta, cinizam, srdžba i mržnja? Crkva niti može, niti hoće, a još manje smije odustati od naviještanja logike probodenoga Srca koje samo jedno poručuje: opraštanje. Zar baš svaki naš »posrnuli čovjek« mora biti zgažen? Zar se nije našao baš ni jedan milosrdni Samaritanac koji bi se sagnuo i ranjenika smjestio u gostinjac? Zar su umrli svi dobri pastiri koji ostavljaju 99 pravednika i traže izgubljenu ovcu? Dok god kršćanin ne shvati ovu logiku apsurda ljubavi čiji je jedini put praštanje, a cijena žrtva, neće biti napretka ni u Crkvi, ali ni u društvenoj zajednici. Zato je dobro razmatrati o otajstvu Isusova Srca, ući u sebe i tražiti barem »obrise« toga srca i u našem biću. Ako toga nema, diše li naša osoba  kršćanskim duhom ili već odavno zadahom smrti? Srce Isusovo, smiluj se nama!

g