Arhiv tekstova

Uvijek kada na polici knjižare ugledam novu knjigu ponašam se poput djeteta u trgovini slatkiša. Raskoš tolikih naslova zaslijepi me obećanjima i ne znam koji bi dohvatila prije. Znam da ih želim sve pa očarana mirisom knjige, tim najjačim omamljujućim sredstvom, izgubim svaki kriterij. Kako se ipak ne mogu uvijek vraćati kući s naramkom knjiga, teška srca krug izbora sužavam na one najnovije, sigurna kako će bjelina njihova papira i čarolija slova sve drugo staviti u drugi plan.

Upravo tako ovih mi je dana privukla pozornost i najnovija knjiga Krešimira Pintarića. Nekoliko je razloga zašto je baš ona, prije ostalih što čekahu svoj red za čitanje, dobila pravo prioriteta. Knjiga ima podugačak naslov – »U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo« – što je već dovoljno za prvi iskorak između svih ostalih »običnih« naslova. Kada se pročita takav naslov, naslovnica nastavlja dalje uvjeravati kako je baš ta knjiga kao stvorena za čitanje. Dvoje mladih i zaljubljenih, ne odveć glamuroznih, učine mi se dobrim znakom. Naslov me pokolebao, miriši na sapun i ine umotvorine tipa televizijskih serija, ali likovi djeluju nekako obično, prizemljeno i obećavajuće. Jest da na naslovnici stoji i da je to »love story na hrvatski način«, ali opet, prema onome što vidim, zaključujem kako to nije znak opasnosti, nego više blago upozorenje. Možda je knjiga i edukativna pa će nas podučiti onome što još nismo znali – kako to izgleda ljubav na naš domaći način.

TOLIKO LJUBAVI: Sljedeći je korak u upoznavanju s knjigom površno listanje stranica, čitanje pokojeg retka i traženja bilješke o piscu. Čini mi se pristojnim saznati s kim razgovaram, u čiji svijet ulazim i o čijoj ću to ljubavi slušati. U ovoj knjizi, nažalost, ni traga ni glasa o tomu. Prebirem po čitateljskom iskustvu te mi zazvoni kako je riječ o autoru rođenom u Osijeku pa i naslov jedne njegove knjige koju sam već čitala. I ona je govorila o ljubavi (tu mi se već javi prvo zrnce sumnje jesam li se ovoga puta odlučila za pravu knjigu), štoviše, tvrdila kako je ljubav sve. Sjetim se odmah i pjesme poljske spisateljice o sretnim ljubavima koja je nekako išla uz tu knjigu pa mi se blago zavrti u glavi od toliko ljubavi.

No, ipak, nadajući se kako sve ovo ne znači ništa, listam dalje. Na početku knjige stoji naslov »umjesto predgovora«, na kraju »umjesto pogovora« – prostor između toga tkivo je kojem moram dati priliku. Prije čitanja okrećem još i drugi dio omotnice, a tamo nalazim potvrdu kako je doista riječ o autoru koji nam je podario naslov »Ljubav je sve«. Nekako se ne mogu sjetiti većeg dojma koji je ta knjiga ostavila na mene, ali ovdje lijepo piše da je tim romanom Krešimir Pintarić »izborio osebujno mjesto na hrvatskoj književnoj sceni – mjesto pisca koji o ljubavi kao osjećaju koji skuplja raspršeni smisao piše bez zadrške, sumnje, ironije…«.

Nadalje, u popratnom tekstu, dobivamo razloge  za čitanje i ovog ljubavnog promišljanja.

»Njih dvoje, njegovi zaljubljeni protagonisti, nekoliko su godina stariji i umorniji, možda su i nešto čangrizaviji. Njihove su prepirke češće, ali one ih ne udaljavaju. Prije će biti da ih još više zbližuju, proširuju njihov odnos i stvaraju nekakve čudesne situacije na kojima se ziba njihov odnos.«

LAKO ŠTIVO: Nakon svih ovih podataka valjalo je prionuti na čitanje. Blaga nevjerica u dobar izbor koja je pratila prijašnje korake, sa svakom se stranicom samo povećavala. Istina, knjiga se svladava lako i bez većeg napora pa je zgodna za čitanje u vlaku ili autobusu, prigodom čekanja u redu bilo koje vrste ili uz kavu za vrijeme stanke. Pogodna je za situacije u kojima se ne zahtijeva veliki umni napor i ne traži uporabu olovke kojom bi se mogao zabilježiti poneki citat što bi poslije mogao poslužiti kao dokaz naše načitanosti. Zapamtiti se može jedino poneki jednostavni kuharski savjet kojih ima podosta jer su kuhinja, mjesto pred televizorom i tek ponekad bračna ložnica, mjesta na kojem se vole naši junaci.

Nakon što sam pročitala knjigu još sam se jednom vratila tekstu s omotnice. Pokušavam ipak pronaći nešto uvjerljivo zbog čega se ova knjiga čita. Možda je to tvrdnja kako »njih dvoje i dalje nemaju nikakvih ambicija osim jedno drugo, ništa ih drugo ne uznemiruje i ne zaokuplja, oni žive da bi bili zajedno«.  Ono što mi ostaje nakon pročitane knjige jest pitanje kakvi će biti ti junaci u sljedećem uratku, jer čini se da je Krešimir Pintarić u ljubavi pronašao svoju trajnu inspiraciju.

g