30.05.2008
Četiri desetljeća književnog stvaralaštva
Hrvatska matica iseljenika i Udruga za potporu bačkim Hrvatima obilježili su Okruglim stolom 21. svibnja u Zagrebu 40 godina rada Milovana Mikovića – hrvatskog pjesnika, prozaista, kritičara, esejista, urednika, prevoditelja (s mađarskog i njemačkog), TV scenarista, publicista i novinara iz Subotice.
Okrugli stol o Milovanu Mikoviću vodila je voditeljica Nakladničkog odjela HMI Vesna Kukavica, stihove je kazivala studentica Marija Jaramazović, a svojim izlaganjima o ovom autoru, bez koga je današnji kulturni život Hrvata u Bačkoj, osobito u gradu Subotici, teško zamisliv, sudjelovali su: dr. Sanja Vulić, mr. Đuro Vidmarović, Naco Zelić, Jasna Ivančić i studentica Jelena Gazivoda.
PRVI STIHOVI: Dr. Sanja Vulić, docentica na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu, upoznala je posjetitelje Okruglog stola s počecima 40-godišnjeg književnog rada »slavljenika« Milovana Mikovića, spomenuvši kako je ovaj član Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine rođen 17. srpnja 1947. u Subotici, a prvi javni nastup, koji je u sebi sadržavao literarnu sastavnicu i koji je bio naslovljen »Stih i boja«, bio mu je u rodnom gradu, u Gradskoj kući, u siječnju 1965. godine, što zapravo znači da je počeo vrlo rano, sa svojih 17 godina. Prije 40 godina, kao dvadesetogodišnjak, objavio je prve pjesme u književnom časopisu »Rukovet«, a isto je toliko godina aktivan i kao novinar, književni kritičar i urednik. Stalni je vanjski suradnik Radija Subotice od osnutka te radijske postaje na kojoj je, među inim, bio spiker, novinar i urednik, a gotovo je punih 12 godina uređivao književni časopis »Rukovet«, pod čijim su urednikovanjem tiskana 74 broja toga časopisa, od toga čak 18 temata. Desetak godina kasnije postao je glavni i odgovorni urednik tjednika »Subotničke novine«, a od 2000. godine svoj puni doprinos daje i uredničkoj koncepciji časopisa subotičkog ogranka Matice hrvatske »Klasje naših ravni«. »Od rujna 2005. urednik je Nakladničke djelatnosti NIU ‘Hrvatska riječ’, koja objavljuje knjige takvom brzinom da je tu nakladničku djelatnost zaista teško kvalitetno pratiti. U te tri godine postojanja nakladničke djelatnosti izašlo je ukupno 25 knjiga, uključujući i ponovljena izdanja«, rekla je dr. Sanja Vulić.
KNJIŽEVNI OPUS: O Miko-vićevom književnom opusu govorila je Jasna Ivančić, viša leksikografkinja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu, ustvrdivši, kako je Milovan Miković svojim 40-godišnjim stvaralaštvom uspio pjesnički duh ukrotiti respektabilnom produkcijom raspoređenom u sedam pjesničkih zbirki, od kojih je jedna, »Avaške godine«, doživjela čak pet izdanja – što jasno govori da je pred nama jasna, izgrađena i potvrđena pjesnička osobnost. »Miković je 1989. godine, u zreloj dobi, kao 42-godišnjak, tiskao prvu pjesničku zbirku ‘Ispitivanje izdaje’, koja je dvije godine kasnije doživjela i svoje mađarsko izdanje. Potom su uslijedile zbirke koje su se pojavljivale tempom oslikane lepeze: ‘Iza ne’ (1990.), ‘Avaške godine’ (1991., 1992., 1993. i 2005.), ‘Metež’ (1992.), ‘Praznina’ (1993.), ‘Koreni stvari’ (1996.) i zadnja ‘Slušaj: zemlja, riječi’ (2007.)«, nabrojila je Mikovićeva pjesnička izdanja Jasna Ivančić i dodala, kako je duboko ukorijenjen u svoju rodnu grudu Milovan Miković primao poticaje iz susjednih kultura – mađarske i srpske, ali i iz matičnog hrvatskog kulturnog kruga, da bi u konačnici ostao svoj ne zazirući od vlastitih korijena.
VELIKI DOPRINOS: Dopre-dsjednik Udruge za potporu bačkim Hrvatima Naco Zelić u svom je izlaganju posebno naglasio Mikovićev veliki doprinos povijesti književnosti bačkih Hrvata, ustvrdivši kako je pisana hrvatska riječ u Bačkoj nazočna i živa preko 300 godina, a do naših je dana objavljeno negdje preko tisuću naslova. »U ovih zadnjih desetak godina dobili smo negdje oko 180 knjiga, i upravo je nevjerojatno kako jedna tako mala sredina može biti tako plodonosna«, rekao je Naco Zelić, a zatim je istaknuo povijesnu dimenziju Mikovićevog djelovanja koji je tijekom 40 godina svoga rada pisao i o brojnim književno-povijesnim temama. »Miković se već na samom početku počeo zanimati i za književno stvaralaštvo bačkih Hrvata kroz povijest, a eseje, studije i članke objavljivao je u svojim knjigama – ‘Grad je reč’, ‘Život i smrt u gradu’, ‘Iznad žita nebo’ te u časopisima ‘Rukovet’ i ‘Klasje naših ravni’. U tim brojnim esejima i studijama Miković propituje što uistinu predstavlja književnost bačkih Hrvata u razmjerima matične hrvatske književnosti, a kao odgovor na ovo postavljeno pitanje napisao je kako ćemo se stvarnom odgovoru približiti sagledamo li u kojoj mjeri se znalci iz matične književnosti bave bačkim hrvatskim piscima i njihovim književnim pismom«, rekao je Naco Zelić i zaključio kako je Miković, upravo iz želje da znalcima iz matične književnosti uprisutni književnost bačkih Hrvata, posebnu pozornost posvećivao književnim ostvarenjima Hrvata u Bačkoj, ustrajno istraživao i pisao o brojnim bačkim piscima i njihovim djelima.
BAŠTINIK STALNE BORBE: Poznati istraživač autohtonih hrvatskih manjina mr. Đuro Vidmarović u svom je izlaganju ustvrdio kako je četiri desetljeća stvaralaštva Milovana Mikovića značajna činjenica, ne samo u životu tog književnika – nego i u književnosti naroda i sredine u kojoj autor živi. Zato taj rad ne treba promatrati »zagrebačkim očima«, odnosno izvan životne sredine u kojoj autor živi i stvara, i koja nije jednaka onoj u Zagrebu i u Hrvatskoj. »Milovan Miković je baštinik stalne borbe bunjevačko–hrvatskog puka protiv asimilacijskih nasrtaja, koji nikada nisu prestajali – bilo od strane miteleuropskih Mađara, Austrijanaca, ili Srba, i ta činjenica sudbinski i sudbonosno određuje Mikovićev književni rad. On osobno baštini povijest kroz koju su Hrvati – Bunjevci neprestano gubili svoju demografsku supstanciju, a poglavito etničku elitu. Bez obzira kako se kroz povijest te brojne države zvale, kojeg su mentaliteta i oblika bile, sve su one, glede Mikovića, imale konstantu da su u njima Hrvati bili nacionalna manjina, i da je trajni proces bio odnarođivanje, rashrvaćivanje, bilo kroz ‘mađarizaciju’ ili ‘srbizaciju’, s podvarijantama ‘jugoslavizacijom’ i, u najnovije doba, ‘bunjevacizacijom’«, rekao je mr. Vidmarović i spomenuo dvije bitne odrednice Mikovićevog književnog rada. »Prva je traženje novih književnih izraza i vraćanje onom vječnom u književnosti – etici, estetici i logici, a druga je odrednica neprestana borba za jezik. Miković je duboko svjestan činjenice kako se gubljenjem jezika gubi i identitet, odnosno da je jezik bitna identifikacijska odrednica svakog naroda te da je književnost hrvatskih manjina istodobno izraz duha hrvatskog naroda, onog matičnog kojemu pripada, ali istodobno i sraz manjinskog položaja prema većinskom okruženju, pa i prema matici«, zaključio je mr. Đuro Vidmarović.
O Mikovićevu esejističkom radu koji je djelomično sabran u do sada tiskane tri knjige govorila je studentica Hrvatskih studija Jelena Gazivoda, ukazujući na njihov prinos razumijevanju književnih i društvenih prilika među Hrvatima u Subotici, Bačkoj i Podunavlju.
g