Arhiv tekstova

Najmlađi predsjednik najmlađe hrvatske kulturne institucije u Vojvodini, HKUPD »Matoš« iz Plavne, Siniša Bartulov, rođen je 1987. godine u Novom Sadu. Osnovnu školu »Ivo Lola Ribar« završio je u Plavni i upisao se u Strojarsku školu u Novom Sadu – usmjerenje tehničar za računalno konstruiranje. Poslije završene srednje škole i pokraj, kako materijalnih, tako i intelektualnih potencijala, nije ga zanimao nastavak izobrazbe. Vratio se korijenima, vratio se svojoj plodnoj, podunavskoj oranici, kako Šokci kažu »latijo se paoršaga« i tambure. Uključio se u rad HKUPD »Mostonga« iz Bača, a u isto vrijeme sa skupinom entuzijasta pokrenuo je i pripreme za osnivanje HKUPD »Matoš« u Plavni. Komunikativan je i druželjubiv mladić i drži do svojega stava i svoje riječi, pa makar ponekada i ne bio u pravu.  O njegovoj iskrenosti najviše govori to što jednostavno mora reći ono što misli i to do kraja braniti.  

 

HR: Za sebe rado kažete kako ste rođeni Plavanac, izvorni Šokac, a u ispravama Vam u rubrici mjesto rođenja piše Novi Sad. Kako to?

U Novom sadu  sam doista rođen. Već odavno plavanjske žene na porođaj idu u novosadsko rodilište, pa sam tako i ja statistički rođen u glavnom gradu naše pokrajine. Kako  moji preci već generacijama žive u Plavni, a nadam se kako će ovdje živjeti i moji potomci. Volim Plavnu i njezin atar, volim tu moju vojvođansku crnicu, volim moj Dunav, a konačno, volim i sve dobre ljude.  

HR: Predsjednik ste najmlađe hrvatske kulturne institucije na ovim prostorima. Kako je osnovan HKUPD »Matoš«?

To što sam u ovim godinama izabran za predsjednika udruge poput »Matoša« za mene je velika čast, ali i obveza. Svjestan sam svih mana, ali i vrlina mladosti, no, tu su moji stariji i iskusniji suradnici, koji mi pomažu, a ponekad me i usmjeravaju, i moglo bi se reći kako funkcioniramo savršeno, da smo najbolji spoj mladosti i iskustva. Osnivanju HKUPD »Matoš« prethodili su razgovori u kojima smo se doticali teme o osnutku udruge, jer s dotadašnjim načinom rada, odnosno odsustvom bilo kakvih aktivnosti, prijetilo je gubljenje našega identiteta. Naša lijepa, izvorna ikavica nepovratno se gubi, sjećanje na naše prastare običaje sve više blijedi. Bogato kulturološko naslijeđe plavanjskih Hrvata Šokaca moramo očuvati za generacije koje dolaze poslije nas, moramo ostaviti za sobom tragove svojega postojanja na ovom prostoru kroz sva ova stoljeća. To je najveći razlog pokretanja cijele ove priče. Nekoliko smo se puta neslužbeno sastali, oformili inicijativni odbor za osnivanje udruge i dalje je sve išlo svojim tijekom. Izradili smo potrebna akta, održali osnivačku skupštinu, registrirali se i sada radimo, pripremamo se za javne nastupe, kako bismo puku pokazali što je svrha našega postojanja.  

HR: Veliki broj hrvatskih udruga osnovan je 2002. godine, kad je ova nacionalna manjina i priznata u Republici Srbiji. Iz kojih se razloga toliko čekalo s osnivanjem »Matoša«?

Ja bih rekao kako nikad nije kasno, ukoliko budemo radili onako kako smo zacrtali. Plavanjci su još prije 50 godina nastojali osnovati udrugu s nazivom »Matoš«, koja bi funkcionirala poput bilo kojega drugoga kulturno-umjetničkoga društva. Kako su mi majka i djed u to vrijeme bili aktivni plesači, dobro su upućeni u sva zbivanja, o kojima mi je majka često pričala. Smicalicama pripadnika tadašnjega režima i uz pomoć ljudi koji su se izjašnjavali kao naši, a ustvari su bili slijepi poslušnici režima, umjesto »Matoš«, udruga je nazvana »Kosta Abrašević«. Veliki dio članstva osjetio je ovu igru, zanimanje za ovakav KUD je slabilo, što je brzo dovelo i do njegova gašenja. Ratne devedesete u mnoge mještane Plavne unijele su strahove koji ih opterećuju još i danas. Znam mnoge koji  u pojedinim prijavama još uvijek izbjegavaju navesti svoju nacionalnost, no, ne čudim se, nismo svi isti. Vukovar je samo nekoliko kilometara zračne linije od nas, a svima je poznato što se tamo dešavalo. U to vrijeme bio sam dijete od tri i pol godine, pa su mi sjećanja tanka, no iz pripovijedanja starijih poznato mi je koliko je u ataru Plavne bilo topništva, kojih sve fela paravojske i dragovoljaca i što su sve radili, a u takvom ozračju, ukoliko si se zvao Hrvat, bio si dežurni krivac za sve. Radovalo bi me kad bi ljudi o toj temi razmišljali malo pozitivnije, no, nikom ne zamjeram, ne možemo svi biti optimisti. 

HR: Kakvi su bili odjeci među žiteljima Plavne na vijest o osnivanju hrvatske udruge?

Plavna je multietničko, multikonfesionalno i multikulturalno selo i ljudi su uglavnom pozitivno razmišljali o našim aktivnostima, no, moram priznati da je bilo i onih koji su imali negativan stav. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, oko toga se ne uzbuđujem, jer ljubavlju prema tradiciji svojih predaka nikada neću nanijeti nikakvu štetu drugima. U punoj mjeri sam poštovatelj pučke izreke: »Svoje voli, tuđe poštuj«. Bilo je i nekih, kako volim reći, »suvišnih komentara«, poglavito od osoba od kojih sam to najmanje očekivao. Izreka: »Tko će kome, ako ne svoj svome« u Plavni ima nestandardno značenje, osjetio sam to na vlastitoj koži. Hvala i oponentima, jer da ponekad nismo uzimali u obzir i njihove komentare, ne bismo uspjeli iz svojega rada eliminirati i neke pogreške. Meni je najvažnije to što je udruga kompaktna, što radimo intenzivno i što je naš napredak na svima područjima sve vidljiviji.

HR: Među predsjednicima hrvatskih udruga po godinama ste najmlađi. Kako je došlo baš do Vašega izbora na tu dužnost?

Odmalena sam volio svoje i uvijek sam se toga držao. Posljednjih godina postao sam svjestan potrebe poduzimanja bilo koje aktivnosti u cilju očuvanja našega identiteta na ovim prostorima. Postao sam i bolno svjestan današnje Plavne u kojoj dominiraju staračka kućanstva i prazne kuće, iz koje mladi nepovratno odlaze trbuhom za kruhom i u kojoj je natalitet negativan. Na prijedlog starijih istomišljenika primio sam se ove odgovorne dužnosti kako bih u pripadnicima mlađih generacija pokušao probuditi uspavane osjećaje nacionalne i vjerske pripadnosti, uspavanu ljubav za bogatu baštinu koju su nam ostavili naši preci i koju  moramo sačuvati za naše potomke. Po našoj logici, mladi će prije prihvatiti ideje nekoga iz svoje generacije, nego ljudi godišta njihovih očeva i starijih. Sve ovo oduzelo mi je veliki dio slobodnoga vremena i donijelo mi puno novih obveza i nerviranja, ali ako je to neophodna žrtva za neke buduće uspjehe, na sve sam spreman. Predan sam radu i nije mi teško ovu dužnost prihvatiti krajnje ozbiljno.

HR: Kako kaže izreka, svaki početak je težak. Koji su problemi vezani uz početak rada »Matoša« bili najteži?

Poznato mi je kako je svaki početak težak, osobito ukoliko želite iz ničega stvoriti nešto. Počeli smo od ništice, a od donacija i članarine uspjeli smo registrirati udrugu i pokriti neke početne troškove, koji su u fazi osnivanja neminovnost. Veliku potporu imali smo i od srodnih institucija. Udruga »Ruka ruci«, koja djeluje pri aktivu žena iz Plavne, ustupila nam je svoje prostorije za vježbanje. HKUPD »Dukat« iz Vajske ustupio nam je svoja glazbala, pa je tako naš tamburaški orkestar spreman za javne nastupe. Tu je još puno onih koji su nam pomogli, svatko na svoj način i svima smo izuzetno zahvalni, a ukoliko nekada budemo u poziciji pomoći njima, tu smo. Najveći nam je problem što nemamo vlastita glazbala i vlastite prostorije. Koliko mi je poznato, većina naših udruga ima svoja glazbala, a problem su im tamburaši. Kod nas je obratno. Ove probleme pokušavamo riješiti, no, svjestan sam kako rješenja nema bez konkretnog angažmana, kako lokalne političke zajednice, tako i krovne institucije naše nacionalne zajednice. 

HR: Kako funkcionira Predsjedništvo, ukoliko uzmemo u obzir veliku dobnu razliku članova?

Prigodom formiranja Predsjdniš-tva i Nadzornog odbora nismo gledali na dobnu razliku članova. Prije svega, vodili smo računa o odgovornosti i svestranosti, a najviše o odanosti našoj zajedničkoj viziji. Najstariji član Predsjedništva Zvonimir Pelajić, slobodno mogu reći začetnik ideje o osnivanju »Matoša«, čovjek je kojega izuzetno poštujem i u kojega imam bezgranično povjerenje. On je ona neophodna protuteža mojoj mladosti, on je čovjek koji pritisne kočnicu kad god je to potrebno. Dopredsjednik Krunoslav Pakledinac, tajnica Tonka Šimić i rizničarka Marijana Džanić, osobe su koje, svaka u svojemu dijelu zaduženja, daju maksimum volje i stručnosti. Nas petero smo složna ekipa, odani smo ideji koja nas je okupila i dat ćemo sve od sebe kako bismo rad i rezultate rada naše udruge doveli na što višu razinu.  

HR: Od prvih dana rada uključili ste se u projekt obilježavanja 320. obljetnice dolaska Šokaca iz Soli u Bač. Kakav će biti Vaš doprinos ovom projektu?

Jako me raduje to što su nas od samog nastanka našeg društva sve udruge okupljene oko ovoga projekta prihvatile kao da smo aktivni već godinama. Iako mladi i mogu reći neiskusni, prihvatili smo neke obveze, kojima ćemo dati svoj puni doprinos ovom projektu. Naime, 19. sprnja u Plavni ćemo organizirati izložbu tradicijskih alatki, umjetnina, nošnji i običaja, specifičnih za naše selo. Starost ovih eksponata seže stoljeće i pol unazad, tako da će posjetiteljima u velikoj mjeri biti predstavljen život i rad naših starih.   

HR: Kakva vam je suradnja s ostalim udrugama kulture iz šokačkoga Podunavlja?

Svi smo mi jedna grana hrvatskoga stabla,  potječemo iz jedne velike obitelji, samo što nas je povijest razbacala na razne strane. Pravu obitelj krasi međusobna ljubav, pa su nas tako šokačke udruge i prihvatile i obećale nam, kao najmlađima, pomoći kad god nam to bude potrebno, svatko na svoj način i sukladno svojim mogućnostima. Tako je došlo i do prvoga konkretnoga poteza. Naši susjedi iz Vajske, HKUPD »Dukat«, privremeno su nam ustupili svoja glazbala, a zauzvrat naš će tamburaški orkestar svirati i za njihove potrebe. Vesele me ovakvi odnosi i nadam se dobroj i kvalitetnoj suradnji i u budućnosti.

HR: Imate li uspostavljene odnose s Hrvatskom maticom iseljenika?

Početne kontakte smo uspostavili. Porođajne muke »Matoša« su za nama, a kako stari kažu, sada dijete treba naučiti hodati. Tu očekujem, između ostalih i veliku potporu HMI-a. Nadam se da će ova institucija, koja skrbi o Hrvatima u dijaspori, pokazati koliko joj je stalo do očuvanja identiteta naše nacionalne manjine, te nam omogućiti bar nekoliko gostovanja u Hrvatskoj, kako bismo s ponosom pokazali bogate tečevine naših predaka. Mi smo spremni za rad, složna smo ekipa, no, bez potpore sa strane nećemo moći opstati. 

HR: Kakvi su vam odnosi s HNV-om i Generalnim konzulatom Republike Hrvatske u Subotici?

Za početak, dobri. Na našoj osnivačkoj skupštini u Plavni bili su konzulica Iva Aranjoš i dopredsjednik HNV-a preč. Josip Pekanović, što nam je dalo tu, nama iz Podunavlja toliko potrebnu, dozu legitimiteta od strane naših službenih institucija. Predstavnicima naših lokalnih vlasti moramo staviti do znanja da nismo nekakva skupina zvana »tikva bez korijena«, nego ozbiljna udruga koja ima svoje mjesto u redovima svoje nacionalne zajednice. U svojem obraćanju dužnosnici Generalnog konzulata i HNV-a uputili su nam lijepe riječi moralne potpore, a nadam se da će ta potpora ubuduće prerasti i u materijalnu, koja nam je, opet, neophodna za opstanak i rad udruge. 

HR: Kakvi su vam odnosi s tijelima lokalne i pokrajinske vlasti?

Odnosi su korektni. Lokalna vlast nas je prihvatila, u razgovorima nam je dano do znanja da ćemo s njihove strane biti tretirani ravnopravno s ostalim subjektima kulture. Prve kontakte s pokrajinskim tijelima ostvarili smo preko zamjenice tajnika za upravu, propise i nacionalne manjine Antonije Čota, koja od početka prati naš rad i na naše veliko zadovoljstvo, po potrebi nas pomalo i usmjerava. Jako bih želio takvu vrstu i intenzitet suradnje ostvariti sa svim službenim institucijama, kako Srbije, tako i naše nacionalne zajednice.  

HR: Koliko ste zadovoljni svojim pojavljivanjem u medijima?

Za početak sam jako zadovoljan.  U vašemu  i  našemu  tjedniku  imali  smo lijepu reportažu o osnivanju naše udruge, a kroz sve godine vašega postojanja periodično ste pisali, kako o našemu selu, tako i o pojedincima. Sada imamo i dopisnika iz Plavne, Zvonimira Pelajića, tako da možemo očekivati još češće napise o našim aktivnostima. Često se o nama piše i u katoličkom listu Zvonik, što me isto tako veseli, jer »Matoš« jako tijesno surađuje s našim župnikom vlč. Josipom Štefkovićem i katehisticom Karolinom Orčić. Nadam se da nas neće zaobići ni ostali mediji, što možemo očekivati samo na osnovi našega rada i pojavljivanja na manifestacijama.

HR: Kakvi su planovi »Matoša« u bliskoj budućnosti?

Za početak, uspješno smo apsolvirali Općinsku smotru folklora odraslih i plasirali se na zonsko natjecanje, koje će se održati u Crvenki. Koncem svibnja sudjelovat ćemo na prvoj centralnoj manifestaciji proslave 320. obljetnice doseljavanja Šokaca iz Soli u Bač, koja će biti održana u Tuzli. Nadam se da ćemo, skupa s ostalim udrugama iz Podunavlja, dati svoj puni doprinos uspjehu prve u nizu ovogodišnjih manifestacija u sklopu navedenoga projekta. Poslije nas očekuje organizacija lokalne manifestacije u sklopu istoga projekta, a koja će se održati 19. srpnja u Plavni i tu od mojih Podunavaca očekujem malu savjetodavnu pomoć iskusnijih od nas. Nadam se i pozivima za sudjelovanje na nekim od lokalnih manifestacija u Vojvodini i Hrvatskoj, kako bismo stekli što više iskustva na javnim nastupima. 

HR: Kakve su Vaše osobne ambicije i planovi?

Veliki sam optimist glede rada udruge, nadam se da ćemo imati dovoljno energije za realizaciju naših planova. Želio bih, prije nego u rujnu odem u vojsku, dovesti udrugu na razinu koju zbog svojega imena zaslužuje. Želio bih da Plavna postane prepoznatljiva upravo po »Matošu«, da budemo promotori kako svojega sela, tako i naše nacionalne zajednice. Mislim da ovaj optimizam nije bez pokrića, složna smo ekipa i mi to možemo.                                          g