Arhiv tekstova
Prilike nakon zavođenja diktature
Zavođenjem šestosiječanjske diktature 1929. godine prekinuta je jalova, ali živa politička aktivnost. Vlada generala Živkovića, pokraj političkog monizma, pristupa potpunoj centralizaciji države. Već tijekom siječnja započinje ukidanje položaja velikih župana u Bačkoj, a za gradonačelnike se postavljaju aktivni i umirovljeni časnici. Gradovi su stavljeni u djelokrug Bačke oblasti, a 3. listopada 1931. godine, nakon upravne reorganizacije države, formirana je Dunavska banovina. Političke stranke s nacionalnim i konfesionalnim obilježjima se ukidaju, a vođe oporbe se zatvaraju. Osnivaju se nova ili revitaliziraju stara udruženja izrasla na ideologiji integralnog jugoslavenstva.
Podršku vlasti pružali su političari svih nacionalnosti, koji su prihvatali samovladu Aleksandra Karađorđevića. Režim je favorizirao grupu Mađara oko Gábora Szántóa, a među bačkim Hrvatima-Bunjevcima oslonac je imao u Mirku Mirkoviću Ivandekiću, bivšem čelniku HSS-a, koji je 1931. godine izabran za zastupnika na izborima u studenome, a 1933. postavljen za gradonačelnika Subotice. Zemljoposjednik Antun Vidaković je, pak, postavljen za senatora.
NOVOSADSKA REZOLUCIJA: Jedan od važnijih punktova novog režima bio je Pravni fakultet u Subotici. Većina studenata okupila se oko profesora Fedora Nikića, osnivača lista Jugoslavenski dnevnik i Pokreta jugoslavenskog jedinstva. Bunjevački studenti – jugoslavenski nacionalisti – učlanili su se u Jugoslavenski akademski klub, JUNAO, Narodnu obranu itd. Protivnici režima su se, pak, pritajili. Izuzetak čini odbijanje četvorice Hrvata da uđu u Gradski odbor Subotice 1929. godine, što je bio jedinstven slučaj u Bačkoj.
I pokraj upravnih i sudskih mjera, oporba iz redova HSS-a i SDS-a predvođena Vlatkom Mačekom je u Zagrebu 7. studenog 1932. godine donijela svoj politički program – Zagrebačke punktacije. Skupu je prisustvovao Duda Bošković, vođa Vojvođanskog pokreta. Radikali i demokrate, pak, 28. prosinca 1932. godine donose Novosadsku rezoluciju u kojoj se zalažu za samostalnost Vojvodine, ali su skeptični prema pripadnicima nacionalnih manjina. Vodeću ulogu na skupu imala je Somborska grupa oko Joce Laloševića. Vojvođanski pokret se mukotrpno razvijao kao temelj udružene oporbe u Bačkoj. Punu afirmaciju HSS, a i hrvatstvo u Bačkoj doživjet će upravo u ovom pokretu.
PODJELA MEĐU HRVATIMA: No, nakon katastrofalnog poraza oporbe na izborima 5. svibnja 1935. godine, od oporbenjaka iz Bačke u parlament je ušao samo Đido Vuković. Sličan rezultat oporba je ostvarila i 1936. godine na općinskim izborima: u Dunavskoj banovini vladini kandidati osvojili su 621, a udružena oporba 74 općine. Na parlamentarnim izborima iste godine u Subotičkom okrugu lista Jugoslavenske radikalske zajednice osvojila je 8.855, a udružena oporba 7.129 glasova. U parlament su bili izabrani bunjevački radikalski harambaša Marko Jurić i vođa HSS-a Đido Vuković.
Stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. godine Vojvođanski pokret zapada u krizu. Pitanje cjelovitosti Bačke, čije je sjeverozapadne dijelove tražio Maček, podijelilo je Pokret. S jedne strane su bile vođe HSS-a, a na drugoj strani Srbi i Mađari. Uz to i među Hrvatima se sve više osjećala podjela između subotičkog senatora Đide Vukovića i somborskog senatora Grge Vukovića, koji se zalagao za cjelokupnost Vojvodine.
POD MAĐARSKOM UPRAVOM: Ulaskom mađarske vojske u Bačku 12. travnja 1941. godine zavladao je strah kod slavenskog stanovništva od revanšizma zbog Trianona. Srpsko kolonističko stanovništvo je protjerano ili odvedeno u logore, a domaće srpsko i bunjevačko stanovništvo se podvrgava denacionalizaciji putem školstva, hungariziranjem osobnih imena i mađarskom ortografijom kod prezimena. U strahu od mađarskih vlasti, dio hrvatske studentske omladine odlazi u Nezavisnu Državu Hrvatsku. U skladu s politikom negiranja hrvatske nacionalnosti u Bačkoj, mađarske vlasti favoriziraju bunjevačko nacionalno opredjeljenje. Vodstvo HSS-a u Subotici se pasiviziralo, dok se u Somboru Grgo Vuković potpuno priklonio mađarskim vlastima. Bački biskup Lajčo Budanović i Blaško Rajić konfinirani su u samostane. Može se reći da su Hrvati u Hortyjevoj Mađarskoj bili neravnopravni, ali su ipak vlasti dozvoljavale makar djelovanje kulturnih udruženja i izvođenje kazališnih predstava na bunjevačkom jeziku.
Nastavit će se
