Arhiv tekstova

Ovih dana bio sam pozvan u Široko Polje, u Slavoniju, na proštenje svetoga Izidora ratara. Znao sam nešto o tome svecu, međutim, činjenica da je papa Grgur XV., koji je veoma kratko vladao (dvije godine i pet mjeseci), toga ratara – zemljoradnika – proglasio svecem zajedno s Ignacijem Lojolom, Franjom Ksaverskim, Terezijom Avilskom i Filipom Nerijem, zainteresirala me je da pogledam malo bolje tko je taj zemljoradnik koji je ubrojen zajedno s najvećim stupovima Crkve uz bok osnivaču reda, misionaru, crkvenom naučitelju. 

Saznao sam među ostalim i ovo:  Isidor Labrador, kako ga nazivaju Španjolci, zaštitnik njihova glavnoga grada Madrida, rodio se negdje oko g. 1080. od skromnih i jednostavnih roditelja, koji ga dobro odgojiše u pravom kršćanskom duhu. Odraz toga duha bijahu razne kreposti u kojima se odlikovao. Proživljavajući kod kuće veliko siromaštvo, veoma mlad radio je kao nadničar po tuđim poljima. No prije nego bi pošao na polje, svako je jutro pobožno pribivao svetoj misi i toplo se preporučio Isusu i Mariji. 

LJUDSKA ZLOBA: Izidor je brzo ostao siroče bez oca i majke, pa je počeo raditi kao najamni radnik ratar kod nekog bogatog posjednika, koji se zvao Vera. Taj je svoga najamnika zbog njegove vjernosti i radinosti veoma zavolio. Ušao mu je u volju. To se nije svidjelo drugim slugama koji ga u zavisti počeše kod gospodara optuživati da dosta ne radi, jer se previše posvećuje vježbama pobožnosti. Plemenitost svoga značaja Izidor je najbolje pokazao što je tim zavidnicima od srca praštao. Nakon progonstva od nekoliko godina, kad su se prilike poboljšale, Izidor se vratio u svoj dragi Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Brzo je stekao njegovo potpuno povjerenje pa bi postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. No ljudska zloba ni taj put nije mirovala. Zavidnici su ga pred gospodarom optuživali kako za vrijeme posla moli umjesto da radi. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti je li to baš tako pa je jednog dana potajno pošao na njivu kamo je Izidor bio otišao na posao. Bog je sada htio proslaviti svoga vjernoga slugu. On se molio, a anđeli su bili za plugom i orali. Gospodar je sve to na svoje oči vidio i njegovo poštovanje prema Izidoru još više poraste. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari.

GENERACIJA PRAZNOGA NOVCA: Kako god ova scena zvuči kao legenda, puno nam poručuje. Ponajprije nam treba dozvati u svijest vrijednost rada. Zašli smo u jednu kulturu koja je zapravo nekultura, a ne kultura rada, jer se rad niti pravilno vrednuje, niti pravedno plaća. Tako je rad u čovjeka ušao s prizvukom »prokletstva«. Stvoritelj, međutim, stvarajući čovjeka, nije rad zadao kao teret, nego ponudio kao poziv suradnje s njim – Stvoriteljem – kako bi »zajedno« dovršili stvaranje svijeta, a čovjek »podvrgao zemlju sebi«. Želeći »jeftin novac« bez rada, čovjek našega vremena je pribjegao više neradu, nego radu i svakako nepoštenim sredstvima kako bi došao do zarade koja je više krađa i pljačka nego poštena zarada. Takav mentalitet rađa neradnu generaciju, karijerističku i generaciju praznoga novca. Zašto praznoga? Nedostaje mu poštenje i vrijednost, pa stoga količina, kako god bila velika, ne donosi radost, a ni blagoslov. Tako je uistinu danas ne-rad koji je rad postao prokletstvo. Zaboravlja se da takav mentalitet uništava kičmu samoga čovjeka i njegovo dostojanstvo. 

OTROVNI PLODOVI: Druga misao koja me je zaokupila je čisto kršćanska. Tko zapravo ore naše njive i kome naš ratar radi? Zemlja je danas otrovana. I najblaža predviđanja strahuju da će uskoro plodne njive postati pustinja. Otrovi kojima se pod svaku cijenu želi nadmašiti mogućnost same zemlje, dodajući kemijska sredstva, zemlja postaje sve umornija, neplodnija i otrovana. Jasno, iz otrovne zemlje, rastu otrovni plodovi. Tko ih koristi? Čovjek. Koje čudo što je čovjeku onog neradnog mentaliteta otrovana duša, pa je sada otrovano i tijelo. Čovjek više nije suradnik Božji, nego neprijatelj samoga sebe, jer ne misli na budućnost nego samo na ovaj trenutak. Nije vjernik protivnik napretka, ali mora biti protivnik onoga što škodi općem dobru i direktno nadilazi čovjekovu kompetenciju. Trovanje je grijeh. 

Još jedna misao. Radi se puno, ali se nažalost ne počinje rad ni u ime Božje, ni blagoslovom Božjim. Ne zna se »ni petka ni sveca«. Radi se nedjeljom i blagdanom. Putovao sam baš na Uskrs poslije podne. Boljelo me je srce kad sam vidio koliko ljudi ore po njivama. Kakav je to Uskrs? Dok se Izidor molio, anđeli su orali. Čini mi se, dok ovi ljudi i nedjeljom rade, sigurno ne oru anđeli – sve se bojim da oru oni drugi – crni! Jasno da vrag odnese plodove koji su sijani pod njegovom »zaštitom«. Tako se zapravo zatvara krug koji nas pomalo uništava. Želimo više, imamo manje, jer se pomalo sušimo kao duhovna bića u svojoj odgovornosti prema Bogu, Danu Gospodnjemu i prema prirodi. Tko ore naše njive?