Arhiv tekstova
Dugi dani do slobode
Na ulasku u Segedin s desne strane uočio sam jedan dućan. Skrenuo sam s ceste. Ušli smo u trgovinu dobro i bogato snabdjevenu. Rekao sam Niki i Marku neka biraju što vole jesti. Uzeli smo raznih suhomesnatih namirnica, povrća, voća, sira, kruha, kifli, raznih sokova i piva te nastavili put.
Film dramatičnih zbivanja počeo se polako unazad odvijati dok je bijeli golf novosadske registracije hitio od Segedina prema Baji kroz zemlju svetog Stjepana kralja. Marko je s dvadesetak mladića i mladih ljudi, svojih sumještana i rođaka i s maloljetnim bratom Jakovom uhićen 1. listopada 1992. godine, kada se povlačio prema slobodnom teritoriju, jer je postalo besmisleno davati otpor i čuvati selo, budući da su svi mještani iz svih sela i zaseoka Sokoljske župe već bili, na poziv vojnih i civilnih vlasti iz Kotor Varoša, općinskog središta, napustili svoja vjekovna ognjišta, potpisujući formulare i potvrde po kojima se dragovoljno odriču sve svoje imovine u korist »Republike Srpske«.
DANI U LOGORU: Organizirano su autobusima prebačeni do crte razgraničenja s Hrvatskim vijećem obrane. Sokoline su svakodnevno bile izvrgnute granatiranju dalekometnog topništva i bombardiranju aviona tzv. JNA. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije do odlaska mještana i branitelja nije pogođena, što očevici, teško ranjenih i granatama i bombama krmačama prerovanih Sokolina i prostora oko crkve, smatraju očitim čudom i Gospinom zaštitom. Povlačeći se kroz gudure i preko brda od Sokolina prema Jajcu i teritoriju pod nadzorom Hrvata i Muslimana, Marko je sa svojim suborcima, braniteljima Sokolina, upao u ruke srpskih vojnika i tada je počela njegova, njihova Golgota.
Opisati sva stradanja od uhićenja, 1. listopada 1992. godine, do slobode 4. listopada 1993. godine, zahtijevalo bi mnogo više prostora nego li ja, u ovoj knjizi, mogu tim dramatičnim doživljajima posvetiti. Stoga ću se ograničiti samo na one najdramatičnije momente, koji su činili velike zaokrete na tom putu »Posljednjeg zatočenika Manjače«.
Kad je Marko, nakon otkrivanja Manjače i istine o tom zloglasnom logoru bosanskih Srba, prebačen u Batković kod Bijeljine, za njega i ostale logoraše, među kojima je bio i Žarko Tole, započeo je znatno lakši logoraški život, ali ni malo bezopasniji po život. Naime, zatočenici su izlazili pod stražom iz logora i na terenu radili teške i opasne poslove. Kopali su rovove, postavljali bandere i popravljali, od ratnih operacija, pokidanu električnu mrežu. S jednog takvog logoraškog radnog zadatka nije se vratilo petnaestak logoraša. Među njima je bilo deset iz Sokoljske župe. Jesu li tog tragičnog 26. ožujka 1993. godine mladi Hrvati iz Sokoljske župe, s ostalim suputnicima u Batkovićkom logoru pobijeni od muslimanske diverzantske grupe, ili su stradali naišavši vozilom na minsko polje, ili se dogodilo nešto treće, ostat će tajnom. Marko Peula, moj bratić, tog dana nije bio s tom grupom logoraša. Bio je na drugom radnom logoraškom zadatku i s rugom grupom bivših zatočenika Manjače. Dok je čovjek živ, nada se. I za Marka je nada bila važnija od hrane. Ona ga je više održavala na životu, nego li one skromne porcije koje nikada nisu udovoljavale potrebu želuca. Svakome od njih najviše bi se svidjela ona varijanta razmjene koja je bila formulirana »Svi za sve«. Tek u toj varijanti svaki logoraš je vidio i spas za sebe.
NEPOZNAT PUT: Nekako s proljeća Marko je premješten u Kamenicu u Bosni, gdje se čekala razmjena. Jednog dana je prozvan s još par logoraša, među kojima je bio i Vlado Igrin, vaterpolist hrvatske reprezentacije, te im je saopćeno da se za njih zauzimaju izvjesne osobe iz Jugoslavije. Izdvojeni su od ostalih i za par sati su putovali u nekom kombi-busu u za njih, nepoznatom pravcu. Marku je to do tada bilo najteže putovanje. Izdvojen od ostalih logoraša, a na putu prema kombi-busu od jednog pratioca čuo je obećanje: »Ustašo, nećeš nikada više vidjeti lijepu svoju«. Znao je Marko na što je mislio njegov pratilac. U potvrdu rečenome išlo je i vezivanje očiju i povremeni udarci od glave do pete.
Drugi je pokušao ići na ruku Marku, smirujući suborca, ali s malo uspjeha. Taj predugi put u mraku s povezom preko očiju, Marko je pokušavao osvijetliti iskricom nade, hrabreći se da izdrži, pretpostavljajući da sam se ja zauzeo za njegovo oslobađanje iz logora. Odahnuo je kad se kombi-bus nakon predugih mračnih sati, zaustavio. Mnogo mu toga nije bilo jasno ali mu je jasno, da je opet u logoru, ali na nešto drugačiji način. Postupak prema njemu je bio humaniji, ali predugi su mu bili dani i noći u samici. Mogao se i kretati u krugu logora-vojarne, a i s hranom je bilo bolje nego prije. Ujak me je često zvao telefonom iz Mađarske i pitao imam li nekakvih mogućnosti stupiti u vezu s Markom, u Bjeljini. Dao mi je i jednu adresu osobe koja je bila u kontaktu s Markom, kao službeno lice u logoru. Marko im je preko Crvenog križa uspio poslati poneko pismo saznavši gdje su. Obećao sam ujaku da ću učiniti što mogu. Pričalo se da se za koju tisuću maraka mogu osloboditi logoraši. Uspio sam stupiti u kontakt s osobom koja je kontaktirala s Markom i s njom se susresti u Bjeljini. Marka nisam mogao vidjeti, ali sam mu mogao ostaviti novaca koliko mu je bilo potrebno, a i nešto hrane, konzervi, voća i garderobe. Dani i mjeseci su prolazili. Za Marka su svakako bili najduži i najteži.
