Arhiv tekstova

Danas se doista imamo čemu diviti u smislu onoga što je čovjek u zapadnoj civilizaciji stvorio. Tu se misli na znanstvena, tehnička, gospodarska i ekonomska dostignuća. No, s druge strane, primjećuje se obrnuto proporcionalno propadanje na moralnom i duhovnom planu. Što je čovjek postigao veću razinu materijalnoga blagostanja, to se čini kao da danas nužno za sobom povlači moralno propadanje. Čovjek može istovremeno rasti i u materijalnom, i u tehničkom, i u ekonomskom smislu, ali je nužno taj napredak pratiti duhovnim i moralnim rastom čovjeka. U protivnom, čovjek postaje prijetnja samome sebi.

Ovo su promišljanja i analize blagopokojnoga pape Ivana Pavla II.,  koji se još sedamdesetih godina, na početku svojeg papinstva, bavio analizom  nerazmjera u čovjekovom sazrijevanju. Tih analiza spomenuo se dr. Tonči Matulić, teolog i profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kršćanskoj tribini koja je 14. svibnja održana u Subotici.

Tema tribine, koju su organizirali Hrvatsko akademsko društvo i Teološko-katehetski institut iz Subotice, bila je »Smije li čovjek sve što može« – gorući (bio)etički izazovi: umjetna oplodnja, kloniranje, prenatalna dijagnostika, eutanazija, genetski modificirana hrana. Evo što je govorio dr. Matulić o ovoj veoma složenoj temi.

KRŠĆANI I SUVREMENA CIVILIZACIJA: Kršćanske crkve predstavljaju narod života. Koliko ljudski život vrijedi, kršćanin promatra u svjetlu otajstva Isusa Krista, utjelovljena u drugu Božansku osobu, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Tu smo spoznali naše vrhunsko dostojanstvo. Te dvije temeljne činjenice, za nas kršćane, opće su poznate stvari. Nažalost, u sadašnjem trenutku civilizacije, koja se zove »znanstveno-tehnička civilizacija«, dominantni kriteriji za vrednovanje života dolaze upravo iz ova dva kompleksa znanosti i tehnike. Promatrajući to kroz kršćanski stav o životu, vidimo kako se događa razilaženje između onoga što je naš kršćanski stav i onoga što se događa u okvirima suvremene civilizacije kojoj svakako dugujemo ovu kvalitetu i standard života koji imamo. U zagradi bismo mogli reći kako njime nismo zadovoljni pa ga želimo poboljšati, želimo još više stvoriti i više imati. Međutim, kršćanin danas mora biti svjestan kako će se uvjeti poboljšanja kvalitete života isključivo zasnivati na znanstvenom i tehničkom gledanju na život. 

Postoji veliki razmjer između čovjekova materijalno-ekonomskog sazrijevanja, jer sve ono što materijalno i ekonomsko on stvara rezultat je njegova genija i onoga što čovjek jest kao Bogu slično biće. Čovjek koristi svoje jedinstvene sposobnosti u stvorenom svijetu kao razumsko i slobodno biće i tu, nema nikakve sumnje, rastemo. S druge strane, dok ga promatramo u njegovom duhovnom i moralnom profilu, kada se pitamo tko bi zapravo trebao donositi pravu odluku o pitanjima koja su vezana uz život i smrt, koja su vezana uz kreiranje naše budućnosti, uz uvjete na koji način ćemo prenositi, odgajati i podizati život, na koji način ćemo prenositi duhovne, religiozne i moralne vrijednosti, bez kojih čovjek zapravo ne može ostati u pravom smislu riječi čovjek, onda se tu susrećemo sa stanovitom šizofrenijom. 

SMIJE LI ČOVJEK SVE ŠTO MOŽE?: Kada bismo se vratili samo pedeset godina unazad, na ovome mjestu pitanje bi glasilo: »može li čovjek sve što smije?«. Danas je ovo pitanje doživjelo svoj potpuni obrt. Prije nismo sve mogli jer je znanost bila na stupnju razvoja koji nije omogućavao razvoj tehnike koja bi realizirala ono što je znanost otkrila i definirala. Čim je s razvojem tehnike omogućeno da znanost bude instrumentalna, ona je u funkciji našega napretka i u funkciji generiranja povećanja čovjekove moći. Čovjekova mašta ne radi samo danas dok smo umreženi mobitelima, satelitima, kablovskim postrojenjima i cijelom tehnikom. Dakle, danas kao da nam mašta, u tome pogledu, ne treba biti toliko razigrana. Kao da postajemo sluge tehnike i tehnologije koju smo sami stvorili. Jasna je stvar da nećemo priznati kako smo postali njome zarobljeni već ćemo to što nas zarobljava smatrati svojom najvećom emancipacijom i oslobođenjem. U prijašnjim vremenima čovjek je znao kako je potrebno riješiti se gladi, nepismenosti, zaostalosti, bolesti, epidemija, treba se unaprijediti, razviti javno zdravstvo koje će liječiti bolesti – on je znao da se to smije, ali ne može jer nema na raspolaganju tehniku koja bi mu to omogućila. U posljednjih pedeset godina upravo se to ostvarilo jer je stvoreno napredno, zapadno, demokratsko društvo. Međutim, šezdesetih godina dolazi do promjena u čovjekovom razumijevanju svoje slobode, dolazi do seksualne revolucije koja je jasno naznačila čovjekov izmijenjen odnos prema individualnoj slobodi. Radikalni obrat u razumijevanju ljudske slobode dogodio se kada se, preko noći, stari pogled na ljudsko tijelo, na odnose među spolovima, na muškarca i ženu, proglasio nazadnim, konzervativnim i nadživljenim. U ljudskom zdravlju, medicina je tada počela pokazivati simptome da se pretvorila u tehniku, ali je u obrnuto proporcionalnom razmjeru postajala dehumanizirana. Bolesnik se pojavljuje kao objekt, a ne više kao subjekt, dehumanizirana su njegova prava, bolesnik je viđen kao pokvareni stroj koji treba popraviti. Medicina je izgubila dušu. Medicina se treba vratiti na svoju početnu razinu, a to je etička djelatnost. Ona ne smije biti tehnička djelatnost. 

Bioetika je znanost o preživljavanju čovječanstva u budućnosti. Bioetika je nastala kao reakcija na nepodnošljivu situaciju, s jedne strane, gubitka iz vida bolesnika kao ljudske osobe s njezinom dušom i dostojanstvom, a s druge strane, kao rezultat ljudske spoznaje da ima moć samouništenja. 

Ljudi moraju shvatiti da nisu jedini koji žive na ovoj zemlji i da u bio sferi postoji ravnoteža, te ako nju ne poštujemo i narušimo, sav život će propasti. Moramo postati svjesni te odgovornosti, osobito kao kršćani, moramo shvatiti da nismo gospodari zemlje, te da smo dobili zemlju na dar od Boga i trebamo na njoj živjeti kao Božji predstavnici.                                    g