Arhiv tekstova

Početkom travnja u Zagrebu je dodijeljena još jedna prestižna nagrada za književna postignuća u protekloj godini. Žiri »Jutarnjeg lista« za najbolje proz-no djelo u 2007. godini izabrao je roman »Naš čovjek na terenu«, književnika i kolumnista tjednika »Globus« Roberta Perišića, dok je za najbolje publicističko djelo izabrana knjiga »Godina se vraća« autora Slavka Goldsteina. Tom je prigodom istaknuto kako je 2007. bila iznimno dobra godina – kada je riječ o proznoj produkciji, a tri naslova u finalu dodjele razlikovala su se tek za bod. Riječ je o naslovima: »Sonnenschein« Daše Drndić, »Grad u zrcalu« Mirka Kovača, »Frida ili o boli« Slavenke Drakulić i »Ubožnica za utvare« Delimira Rešickog.

Robert Perišić rođen je 1969. u Splitu. Objavio je knjige kratkih priča »Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas« (1999.), »Užas i veliki troškovi« (2002.) i knjigu poezije »Dvorac Amerika« (1995.). Autor je drame »Kultura u predgrađu«, koja je premijerno izvedena 2000. u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu. Od 1992. do 2000. bio je glavni urednik kulturnih časopisa »Godine« i »Godine nove«. Autor je scenarija za dugometražni igrani film »Sto minuta Slave« (2004.). Redovitu književnokritičku kolumnu objavljuje u tjedniku Globus. Živi u Zagrebu.

PRAVO OSVJEŽENJE: Roman »Naš čovjek na terenu« zacijelo je među rijetkim laureatima koji neće podijeliti mišljenja kritike i čitatelja. Riječ je o romanu koji se lako čita, ali i nosi u sebi značajke pravog književnog djela, kakvo bi poželio napisati svatko. U poplavi naslova koji se kite raznoraznim epitetima i olako svojataju pripadnost književnosti, roman Roberta Perišića pravo je osvježenje. Na književnu scenu donosi prepoznatljiv, a opet novi svijet koji je, sa svojim vlastitim životnim motivima i vrijednostima, dostatan sam sebi. 

Kao preporuka za čitanje mogu poslužiti riječi da je »Robert Perišić napisao roman o današnjim medijima i našim iluzijama – roman kroz koji defiliraju novinari, glumice, poduzetnici, manekenke, buntovnici izvan kontrole, lokalni političari, ljudi opsjednuti televizijom, mali dioničari u potrazi za srećom...« 

Prikaz je to svijeta zanimljivog samog po sebi, a kada se još i oslika vještim potezima pera vrsnog pisca, rezultat mora biti privlačno i osebujno štivo. Ako se pojača i ljubavnom pričom između novinara i glumice, malo tko će mu moći odoljeti. Zamke, kakve donosi bavljenje ovakvim miljeom i začinima poput ljubavnih priča u odumiranju, u ovom su romanu vješto izbjegnute pa knjiga djeluje kao vjerna preslika stvarnosti, koju prepoznajemo svuda oko nas. S mišljenjem kako je riječ o »duhovitom, ambicioznom i pametnom romanu« teško je ne složiti se, kao ni sa zaključkom da »’Naš čovjek na terenu’ mijenja sliku suvremene hrvatske književnosti«.

GALERIJA LIKOVA: Suvre-menost u ovom romanu dobiva novo značenje. Lišena uobičajene patetike, uvjerljiva i sigurna, nudi nam čitavu galeriju likova. Oni što traže svoje mjesto pod suncem ispričat će nam i svoj dio sna, pretvarajući se u glavne ili sporedne likove, ali sve njih uvijek možemo podijeliti na gubitnike i malobrojne dobitnike. U gradskoj džungli nije lako pronaći svoj komadić sreće, pa se borba vodi svim oružjima i na sve načine. Komunikacija na relaciji naše urbane scene i novinara u ratom zahvaćenom Iraku, predstavit će sve jade, prilagodbe i dosjetke »našeg čovjeka na terenu«, ma gdje se on nalazio. 

Među brojnim pozitivnim kritikama možda će se najuvjerljiviji razlozi za čitanje »Našeg čovjeka na terenu« pronaći u mišljenju da je »Perišićev roman, iako načelno poprilično duhovit, srećom bez ikakvih lakih nota, realna i oštra slika suvremenosti i novog vremena, a nju, osim glavnih likova i fabularnih dionica, odlično nadopunjavaju oni epizodni – poduzetnici, novinari, čudaci željni sekundi medijske slave, kazalištarci, kao i tipični punktovi nove moći – burze dionica, šoping centri i dr.« Bit će to i prigoda provjeriti kako izgleda štivo u kojem »svaki uvedeni motiv ima svoje zašto (čak i Popocatepetl!).«

Djelo je predstavljeno i kao »priča o težnji da se ostane isti, stari roker, čak i kad se treba prilagoditi novom žanru života.« Promišljati o takvim težnjama i mogućnostima te čitati izvrsno štivo Roberta Perišića pravi je dobitak, pa makar na kraju morali »zaključiti roman laganim fade-outom.«                g