Arhiv tekstova

Onome tko to nije doživio, teško je i povjerovati, a kamoli shvatiti. Da netko nekome uzme sve što ima, jer mu se, eto, može, jer mu se baš prohtjelo, jer mu je na to pravo dao crni dugački kožni mantil, jer misli da je to za »opće« dobro, doista je mučno prihvatiti. 

A upravo to, da se od ljudi oduzimalo, otimalo, besramno kralo, i to u ime ideje »svjetske slobode«, na ovim se prostorima događalo masovno. Priča je već puno puta ispričana, ali nikad dovoljno. Svjedoka je sve manje, a sjećanja bez svjedoka brzo blijede. Oni, koji su rođeni uoči i nakon raspada bivše države, ostat će uskraćeni za tragično iskustvo svojih očeva, djedova, pradjedova, ukoliko se priča ne ponavlja uvijek ispočetka. I uvijek je ista, ta priča. I uvijek je različita. Svaka je i svačija u osnovi ista, a u doživljaju drugačija. Svakoga tko ju je prošao, muka jednako boli, ali nikoga tuđa muka ne može boljeti jače nego vlastita. I zato je svaka od tih priča toliko različita i toliko važna za ispričati. U nastavku slijedi jedna u moru istih.

BEZOČNA OTIMAČINA: An-tun Dulić, »prdačnoga« imena Kurjakov, s Đurđina, rođen je 1921. godine na jednom od đurđinskih salaša kojih više nema, baš tu negdje gdje i danas živi, pokraj Pačirske pruge. Djetinjstvo je proživio poput svih svojih vršnjaka iz kraja, na salašu i imanju svoga oca Vece i majke Stane, rođene Vuković, Futoševe. Radio je i pomagao koliko je mogao, ali se i školovao. U vihoru Drugog svjetskog rata zavojačen je u mađarsku vojsku, jer državne su granice oduvijek bile relativna i nestalna kategorija. Nerado se djed Ante prisjeća svog vojnog roka na sjeveroistoku Mađarske, u Nyiregyhazi. Samo će kratko: »U zatvoru, gdje sam kasnije dospio, bilo mi je bolje nego u vojsci.«

I, kad je velika klaonica završila, kad se Ante Dulić, poput mnogih vršnjaka i sunarodnjaka, vratio kući željan života, nova ga je državna, komunistička vlast ubrzo tresnula o zemlju i raspršila mu iluzije. Kazna koja je Dulićeve, kao i sve ostale »kulake«, zadesila, imala je zvučan naziv – agrarna reforma. Imala je ta kazna i drugih naziva – nacionalizacija, konfiskacija, eksproprijacija, kolonizacija – ali uvijek se svodila na isto: bezočnu otimačinu.

»Odmah nakon Drugog svjetskog rata uvedena je agrarna reforma, po kojoj je država od svakog poljoprivrednog gazdinstva oduzela sve iznad tada utvrđenog maksimuma zemlje«, priča djed Ante Dulić. »Oduzeli su nam sve, ne samo zemlju, nego i mehanizaciju, stoku, živinu, sve.«

ŠKOLA, ZATVOR, ZEMLJA: U uvjetima tako organizirane »nove države« i »novih ideja slobode«, mladi je Ante Dulić smatrao kako bi život mogao ugodno provesti, ako već ne na zemlji i od zemlje, a ono od svog učiteljskog rada, za čega se i školovao. I, zaposlio se u školi, prvo u Đurđinu, a potom na Bikovu.

»Da, bio sam učitelj sve dok 1947. nisam dospio u zatvor. Tamo, u ćeliji, saznao sam kako sam kao učitelj premješten u Bosnu. Da ću, kad izađem iz zatvora, raditi u Bosni.«

A, zatvor je samo nastavak iznenađenja koja su Anti Duliću priredile tadašnje vlasti. Naime, jedna se ekipa mladih ljudi, nepomirljivo nezadovoljnih situacijom u zemlji i otimačinom »u ime revolucije«, usudila pokrenuti list pod nazivom »Mladi učitelj«, u kojemu su, iz današnjeg kuta promatrajući, ipak oprezno i pipavo autori iznosili svoje stavove, koji nisu bili po volji režimu. Predvodio ih je Alojzije Poljaković, također učitelj i nekadašnji križar, koji je najviše i stradao. Osuđen je na sedam godina robije.

Ante Dulić i još sedam osoba prošli su nešto bolje, ako se to uopće smije tako reći. On je odležao dvije godine, a svi skupa, među njima svećenici, učitelji i jedan student, ukupno 14 godina. Obrazloženje presude za glavnog osuđenika, Poljakovića, glasilo je: Zbog toga što je izdavao, uređivao, pisao, tehnički izrađivao, rasturao ilegalni časopis, 10 do 12 brojeva, svaki po 15 primjeraka… Ostali su osuđeni za suučesništvo, odnosno zbog toga što su, po Poljakovićevu nalogu, organizirali sastanke i pomagali u rasturanju lista.

REHABILITACIJA: »U samici subotičkog zatvora proveo sam 105 dana, zatim još 100 dana dok presuda nije postala pravomoćna, a onda sam do kraja kazne bio u Požarevcu«, kaže Ante Dulić. »Mogao bih čak reći kako smo mi, koji smo tamo dospjeli s presudama, dobro i prošli, jer tada je zatvor bio pun tzv. informbirovaca, koji nikada nisu osuđeni i nisu znali hoće li, i kada, iz zatvora izaći. Mi smo barem znali kolika nam je kazna.«

Kada se, nakon izdržane kazne, Ante Dulić vratio na svoj đurđinski salaš, svjestan kako od učiteljevanja u toj državi više neće biti ništa, odlučio je posvetiti se zemlji. No, sudbina je htjela da, tri tjedna nakon Antinog povratka iz Požarevca, njegovog oca Vecu odvedu u zatvor i konfisciraju mu imanje, jer »nije uspio odgovoriti otkupu.« 

»Otac je morao potpisati ugovor da će do kraja 1948. godine predati svinje, ali to nije uradio do konca 1948. nego u siječnju 1949. To je bilo dovoljno da mu se oduzme sve i otjera u zatvor. Ostao sam na 7 motika zemlje i to u vrhu atara, pod granicom. Nedavno sam tražio od suda da se moj otac rehabilitira i to je i učinjeno, donesena je presuda da je Veco Dulić nevin osuđen. Čekam da mi i službeno stigne pisano rješenje od suda.«

SVE IZNOVA: Život je ipak morao ići dalje. Ante se oženio i sa šestero djece u godinama koje su slijedile opet nešto stvorio. Potajno se nadao, poput svih ostalih, da će se nepravda kad-tad morati ispraviti, i kada je 1990. socijalistički režim otišao u povijest, bio je među prvima koji su od države zatražili povrat zemlje. Ubrzo je na razini Jugoslavije formiran inicijalni odbor za povrat oduzete zemlje, čiji je član bio i Ante Dulić. Pisali su na mnoge adrese, uključujući i tadašnjeg saveznog premijera Antu Markovića, novinski su se stupci punili njihovim aktivnostima, i pokazalo se kako to nije bilo uzalud.

»Rezultat je bio da su nam zemlju tada i vratili. Ali, što je nama mogla značiti vraćena zemlja, kad nismo imali potrebnu mehanizaciju, niti sve druge uvjete? Na svim skupovima koje smo tada organizirali, govorio sam kako, ako ne dobijemo kredite za kupovinu strojeva, proći ćemo kao ‘agrarci’ nakon rata, kojima je država dala zemlju, ali ne i oruđe, pa su oni, nemajući kud, djecu slali u školu, a od zemlje digli ruke. Dogodilo se i nama upravo to. Tu sam zemlju dao u arendu, nisam je mogao obrađivati.«

Ante Dulić svoj odnos s državom slikovito opisuje na sljedeći način: »Dva su nas puta konfiscirali. Prvi put, kada su nam oduzeli zemlju, i drugi put, kada sam iškolovao djecu, a za njih nema posla. Umjesto da smo cijelog života radili i nešto zaradili, mi smo ga proveli, ma ne znam… eto tako.«

Zvonimir Perušić