Arhiv tekstova

Nakon odlaska Davora Vidiša na novu diplomatsku dužnost u Prištinu, u jesen prošle godine, na mjesto generalne konzulice gerant Republike Hrvatske u Subotici postavljena je diplomirana pravnica i magistra iz područja međunarodnog prava, dugogodišnja diplomatkinja Ljerka Alajbeg. Svoje bogato iskustvo iz hrvatskih diplomatskih misija u New Yorku, Pittsburghu, Berlinu, Ottawi i Luksemburgu, već osam mjeseci primjenjuje na području koje, na prvi pogled, nije tako atraktivno, ali svakako jest značajno, pogotovo imajući u vidu specifične odnose Hrvatske i Srbije, trenutačni položaj Srbije u odnosu na EU, te pokušaje hrvatske manjinske zajednice u Srbiji da dosegne ona kolektivna prava koja srpska manjina u Hrvatskoj već uživa.

 

HR: Na dužnost konzulice gerant u Generalnom konzulatu Republike u Hrvatskoj u Subotici stupili ste prije osam mjeseci. Kao diplomatkinja radili ste u Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj i Kanadi, te ste šest godina obnašali dužnost veleposlanice Republike Hrvatske u Bruxellesu. Kakva je razlika u obavljanju diplomatskih dužnosti u svjetskim metropolama i u Subotici?

Možda će izgledati neobično, ali za mene je i Subotica na neki način metropola. Ona po svim značajkama predstavlja europski grad s europskom kulturom, grad koji ima puno obrazovanih ljudi, puno kulturnih institucija. Jest da to nije milijunski grad, ali je definitivno grad s tradicijom. U Subotici je živjeti ugodno kao i u nekim drugim europskim i svjetskim gradovima. Ottawa, kao glavni grad Kanade, na primjer, nije jako veliki grad, možda nešto veći od Subotice, ali veličina grada ne znači ništa, već kvaliteta života u gradu. Sastav stanovništva Subotici daje multikulturalni, multietnički štih, daje gradu ljepotu i posebnu dimenziju. Imate osjećaj kako se nalazite u većem gradu nego što jest, a ponekad i da se nalazite u sredini koja već pripada Europskoj Uniji. Mislim da će svakako Srbija ići brzim koracima prema Europskoj Uniji, a sigurno će ulogu predvodnika igrati multikulturne sredine kao što su Subotica i mnogi dijelovi Vojvodine.

HR: U Vojvodini, odnosno Srbiji, živi značajna hrvatska manjina, dok u drugim zemljama Hrvati čine klasičnu dijasporu. Kakva su Vaša iskustva u radu s pripadnicima hrvatske dijaspore, odnosno jedne hrvatske nacionalne manjine?

Radila sam u zemljama koje imaju dijasporu u klasičnom smislu riječi, što će reći iseljeništvo, a također i u zemljama gdje postoje ekonomski imigranti koje nazivaju gastarbajterima. Ja bih rekla – stari i novi iseljenici. U Americi i Kanadi žive naši iseljenici koji su dolazili krajem XIX. stoljeća i na prijelomu stoljeća, između svjetskih ratova, te noviji dio iseljeništva poslije Drugog svjetskog rata. U Zapadnoj Europi su uglavnom noviji iseljenici, ali u Belgiji, primjerice, također imamo stare iseljenike koji su trbuhom za kruhom išli raditi u čeličane, rudnike, a kasnije su dolazili i novi iseljenici. Sada već i u Europi imamo treću generaciju, koja se u potpunosti uklopila u ta društva. U Vojvodinu su naši iseljenici dolazili još ranije te pripadaju starom iseljeništvu. Postoje specifičnosti hrvatske zajednice u svakoj zemlji i u svakoj regiji gdje žive. Sigurno je kako hrvatska zajednica i ovdje ima svoje osobitosti, jer je nekada živjela u zajedničkoj državi koja ih nije prepoznavala kao manjinu, već su bili konstitutivni narod bivše države. Niti tadašnja Republika Hrvatska nije se previše bavila tim dijelom svoga naroda, već se komunikacija odvijala prema privatnim potrebama i željama. Hrvatski je jezik bio priznat na razini države, ali se nije posebno njegovao u ovoj sredini, pa su se pripadnici hrvatskog naroda prilagođavali okruženju u kojem su živjeli. Sada se hrvatska manjina u novijoj situaciji treba pozicionirati tako da počne štititi svoje specifičnosti, jer se našla u novoj državi u kojoj je većinski jedan drugi narod, a ona je postala manjina. Kao takva, mora koristiti sve raspoložive mehanizme zaštite. S druge strane, hrvatska se zajednica ovdje, bez obzira što je bila svjesna svog postojanja i svojih posebnosti, ipak u velikoj mjeri kapilarno uklopila u ovo društvo i živjela zajedno s ovom sredinom na način da je zapravo bila prilično asimilirana i nije se toliko polagala pažnja njegovanju nacionalnih osobitosti. Sada, kad su se bivše republike formirale kao posebne države, svi su postali svjesni gdje su njihovi korijeni, odakle su došli, kojoj naciji pripadaju. To ne iz razloga da bi se pravili veliki rezovi među nacijama, nego da bi se svatko zapravo artikulirao kao pripadnik jednog naroda, bio tako priznat, imao pravo na sve svoje specifičnosti i onda, kao takav, sudjelovao sa svima ostalima u kreiranju zajedničkog života. Tako shvaćam da je zadaća hrvatske zajednice ovdje i njenih pripadnika, prije svega, potpuno razviti svijest o tome tko su, te da ta svijest njenim pripadnicima ne bude nikakvo opterećenje, već da sa svojim osobitostima ulaze zajedno s ostalima u tu našu europsku zajedničku priču. Jako mi je ugodno razgovarati i s drugim pripadnicima ovdašnjih manjina, jer uvijek nešto naučim. Narodi i manjine su nešto što krasi cijelu Europu i Europa, formirajući EU, nije imala na umu prebrisati nacije. Dapače, ona razvija koncept interkulturalizma i to potiče nizom programa na području istraživanja, kulture i svega što je vezano za takve raznolikosti. Danas u Europi na tim europskim projektima radi oko pet milijuna ljudi. Europa u tu svrhu izdvaja velika sredstva, te je interkulturalizam, kao pojam, i uopće, zaštita prava svakog naroda i svih kultura, postao dijelom europskog Ustava. Dakle, nema danas nikakvih veza ni kontakata u EU, niti bilo kakvih projekata, makar oni dolazili i iz gospodarstva ili zaštite okoliša, a da se ta interkulturalna dimenzija ne štiti i ne uzima u obzir. Postoji niz prekograničnih projekata, projekata između regija pojedinih država. To je nešto posebno što Europa ima i, po mnogima, njena je budućnost tzv. »Europa regija«, ali u kojoj će nacionalne i kulturološke različitosti biti njeno bogatstvo.

HR: Često se govori, ako uđemo u EU i ako se gospodarski razvijemo, da nacionalne razlike više neće biti važne...

To uopće nije točno. Što znači biti važne? To ne znači da se mi moramo striktno držati u svemu samo jednog nacionalnog interesa. Razlike će biti važne utoliko da se mi na neki način upoznamo i uzajamno cijenimo, a ne samo toleriramo. Ne volim riječ »tolerancija«, jer ona upućuje na trpljenje, a mislim da se mi ne trebamo trpjeti već zapravo približavati jedni drugima. Nije točno niti da će Europa ukinuti države, niti ukinuti nacije, ali ćemo se otvarati jedni prema drugima sve više. Za nas je jedan Estonac, na primjer, sada jako egzotičan, a  kad uđemo u EU i budemo imali više kontakta, bit će nam bliži. Kad je nešto daleko i kad nešto ne znaš, prirodna je reakcija da to odbacuješ, a kad to upoznaš, onda otkrivaš jako puno zajedničkih točaka i tome se približavaš. No, onda imaš i potrebu istaknuti ono što je tebi svojstveno,  tvoje vrijednosti, a onaj drugi je pripremljen u jednoj takvoj zajednici to prihvaćati i poštovati. Da bismo to postigli, moramo prije svega biti svjesni svog identiteta i svojih vrijednosti, i kao pojedinci i kao narod. 

HR: Kako ocjenjujete odnos između Hrvatske i Srbije nakon svega što je bilo i dužeg razdoblja od uspostavljanja bilateralnih odnosa?

Od Sporazuma o normalizaciji odnosa 1996. godine prošlo je sad već 12 godina. Ti su odnosi stalno u usponu i oni su dosegli solidnu razinu, na gospodarskom, pa i na drugim područjima. Gospodarstvo uvijek prvo krči put jer ono ne poznaje granice, a i brže zaboravlja ono što je bilo, jer je okrenuto budućnosti. Na temelju tih prodora na polju gospodarstva, i nekim manjima na području kulture, krenulo se i odnosi su sada puno bolji nego što su bili ranije. Oni imaju šanse da se ubrzanim koracima produbljuju, pogotovo nakon ove proeuropske klime koja je zavladala u Srbiji, a vjerujem da će se tako i nastaviti. Hrvatska će sa svoje strane sigurno dati svoj prinos da se Srbija što brže i solidno pripremi za ulazak u EU. Za razliku od onih koji misle da to Hrvatskoj ne bi odgovaralo, uvjeravam vas da Hrvatskoj apsolutno odgovara da Srbija što prije postane članica EU, a naravno to očekujemo i za sebe. Najteže je biti na granici jednog sustava, a Hrvatska ne želi biti na kraju Schengena. Nama odgovara da svi zajedno budemo u europskoj zajednici i da živimo prema istim vrijednostima. Ključ su zajedničke vrijednosti. Zajedničke vrijednosti mogu harmonizirati naš zajednički put prema EU. Cilj je da živimo pod istim uvjetima i dijelimo vrijednosti o kojima smo se svi dogovorili, da vladaju isti ili slični kriteriji i da možemo točno znati što od koga možemo očekivati i kako se trebamo ponašati. Hrvatska i Srbija su bile veliki partneri u mnogim područjima i prirodno je da se nastavi tako. Čak niti ta mala epizoda oko priznavanja Kosova nije bitno poremetila odnose, jer svi smo svjesni realnosti, a Hrvatskoj nije u interesu da na bilo koji način naruši ono što je postignuto u našim međusobnim odnosima.

HR: Često se kaže kako manjine mogu biti mostovi suradnje. A što to u stvari znači, na primjer, u gospodarskoj suradnji?

Mi smo svjesni da je gospodarska suradnja najrazvijenija između onih hrvatskih pograničnih županija i općina u Vojvodini najbližih granici, upravo tamo gdje žive manjine. Manjine doista jesu ti mostovi. To je fraza koja je možda i otrcana, ali taj smisao ovdje funkcionira čak doslovno, jer tu je naš zajednički Dunav i tu su mostovi preko Dunava, koji ujedno povezuju ljude, njihove živote i sudbine. U Vojvodini se to isto događa s Mađarima i Rumunjima. Činjenica da postoje ljudi s druge strane granice iz istog korpusa, koji govore istim jezikom i dijele iste kulturne i tradicijske vrijednosti, pomaže nam lakše i brže doći na drugu stranu. Koliko god postoji poticanje i pomoć iz Hrvatske za njegovanje samobitnosti i identiteta hrvatske manjine, još uvijek mislim da nedovoljno gospodarski potičemo našu manjinu da ovdje još više razvije pretpostavke za svoj opstanak. Mislim da će do toga doći, jer ta gospodarska dimenzija nije nikako zanemariva. Gospodarstvo stvara osnovu za druge odnose i često je jamac svih drugih odnosa. Zato i naša hrvatska zajednica  treba još više razmišljati i imati na brizi da gospodarski segment uključi u svoje djelovanje i kroz njega također pridonese povezivanju s matičnom zemljom, a naravno i integraciji u zemlji u kojoj živi.

HR: Koju vrstu pomoći Hrvati u tome mogu očekivati od matične države?

Osim Hrvatske gospodarske komore, koja ima i svoje predstavništvo u Srbiji, postoje i županijske gospodarske komore koje aktivno surađuju s regionalnim komorama u Srbiji. Na primjer, Županijska gospodarska komora u Osijeku ima dobre odnose s Regionalnom komorom u Subotici. Nedavno je u Osijeku održan susret između tih dviju komora, koji je potaknuo konkretno povezivanje tvrtki s oba područja, uključujući i sklapanje poslova. Gospodarstvenici djeluju na svoj način. Međutim, i putem drugih hrvatskih institucija na objema stranama mogao bi se još više razviti taj segment gospodarskog povezivanja. Trebalo bi, možda, uvesti neke poticaje, osobito ukoliko se radi o poticajima za malo i srednje poduzetništvo Hrvata u Vojvodini. U Vojvodini su nazočne ugledne hrvatske tvrtke (npr. Agrokor, Nexe grupa, Montmontaža, KTC, Atlantic grupa i dr.) koje omogućuju lokalnim zajednicama brži razvoj i nova radna mjesta i vjerujem da i naš narod u tome može prepoznati svoj interes. 

HR: Kako ocjenjujete institucionalnu organiziranost hrvatske zajednice u Srbiji?

Organiziranost hrvatske zajednice zadana je propisima i regulativom u Republici Srbiji, bilo da se radi o udrugama, nevladinim organizacijama, pa do institucija kao što je HNV. Postoje i hrvatske političke stranke, a sada ćemo imati i Zavod za kulturu. To je nešto što priznaje ova država kroz svoje propise i u to se uklapa i hrvatska manjina. Na samu kvalitetu njene organiziranosti se ne mogu osvrnuti; bi li se ona trebala drugačije organizirati, osnovati više udruga koje se bave npr. folklorom ili znanstvenim proučavanjima. Ali, ono što mogu reći, je to da bi Hrvati i njihove udruge i političke stranke trebali raditi sinkronizirano, ili barem u boljem suglasju, u smislu da među njima nema velikih nesporazuma, ponekad trzavica i osobnih razmirica, koje se mogu reflektirati na interes hrvatske zajednice u cjelini. Sukobi su ono najmanje što hrvatskoj zajednici i pojedincima u toj zajednici treba, ne samo zato što to pruža lošu sliku o nama, već zato što to koči dobre projekte, koji zamru zbog osobnih neslaganja. Mislim da bi se oko tog problema trebalo više angažirati u hrvatskim udrugama i institucijama. Vrlo rano sam uočila taj problem i pokušavam sa svoje strane učiniti koliko mogu, približiti često suprotstavljene skupine i pojedince i nekako kroz osvješćivanje tog zajedničkog interesa da se pokušaju ipak malo zatomiti strasti. Ne činim to samo ja, ima dosta ljudi u zajednici koji to žele i koji se trude. Neki odustaju, a neki nastavljaju i dalje, a ja sasvim sigurno dok sam ovdje neću odustati. 

Vrijedi se potruditi jer postoje izvanredni pojedinci, vrlo kvalitetni ljudi u ovoj zajednici, s dobrim namjerama i puno elana da se nešto zajednički učini. Zbog tih i takvih ljudi, a na koncu zbog budućih generacija, ne smije se od toga odustati i ne smije se dopustiti onima koji prave nered u zajednici da postižu svoje ciljeve. To je strašno važno i to je moja poruka nakon svega što sam ovdje vidjela i svih mojih kontakta. Za pohvaliti je niz pojedinaca i udruga koje se jako trude da, usprkos lošim uvjetima u malim sredinama, uz puno nerazumijevanja, nešto učine i zahvaljujući tim ljudima hrvatska će zajednica ići naprijed. Hvala Bogu da takvih ima i da mi imamo mogućnosti u tome im pomoći. Na tome ćemo sigurno nastaviti raditi.

HR: Koju vrstu pomoći Hrvati u Vojvodini mogu očekivati?

Postoje sredstva iz proračuna Republike Hrvatske za redovitu djelatnost udruga i institucija, koja nisu velika. Tijelo sastavljeno od predstavnika hrvatske zajednice i diplomatsko-konzularnih ureda  odlučuje o godišnjim sredstvima koja se dodjeljuju udrugama i organizacijama. Postoje također i sredstva iz izvanrednih proračunskih sredstava Republike Hrvatske, ali na ta se sredstva može računati ukoliko se radi o nekom kapitalnom i utemeljenom projektu od nacionalnog interesa za Hrvate. Ne želim prejudicirati o kojim projektima će se raditi u skoroj budućnosti, ali, na primjer, ako se dois-ta bude ostvarila ideja Hrvatskog školskog centra, ja sam sigurna da će RH za takav projekt naći sredstva kako bi se takav centar uredio i počele se u njemu odvijati vrlo značajne aktivnosti obrazovanja na materinskom jeziku. Sličnih projekata će sigurno biti u budućnosti, a takvim sredstvima se, na primjer, obnavlja i Hrvatski kulturni centar u Srijemskoj Mitrovici. Za redovitu aktivnost se, dakle, sredstva ne povećavaju, ali ako nešto ulazi u posebne aktivnosti ključne za hrvatsku zajednicu, sredstva se mogu osigurati. Međutim, hrvatska zajednica se onda mora aktivno uključiti i dati svoj doprinos, ne može samo davati ideje i tražiti pomoć. Mi kao diplomatsko-konzularna predstavništva imamo svoje zadaće i limitirani smo Bečkim konvencijama o diplomatskim i  konzularnim odnosima te ne možemo organizirati hrvatsku zajednicu niti se uplitati u njihov rad izravno, pogotovo ne u političke udruge. U okviru svojih mogućnosti i ovlasti nastojimo dati poticaj svakoj kvalitetnoj aktivnosti. To radimo i uvijek se na nas može računati.

HR: Koje sve aktivnosti čine Vaš posao i s kime ste do sada uspostavili kontakte?

Uspostavljeni su kontakti s kolegama u diplomatskim predstavništvima. Na primjer, s kolegom iz Generalnog konzulata Republike Mađarske sam u stalnom kontaktu. Također sam uspostavila kontakte s glavnim tijelima vlasti u Vojvodini i u nekim gradovima, s gospodarskim komorama, kulturnim institucijama i medijskim kućama. Posjetila sam ih, razgovarali smo i dogovarali se o mnogim aktivnostima. Kao hrvatska diplomatkinja imala sam dobar prijam i punu pažnju svih koji su me primali. Možda čak i nemamo toliko kapaciteta koliko imamo mogućnosti, ali nadamo se da će se sve ono što ulažemo negdje vratiti. Posebno ističem kontakte s hrvatskim udrugama, u kojima rade vrijedni ljudi, puni entuzijazma i žele mladima prenijeti ljubav za svoje naslijeđe. Posjetila sam i hrvatski vrtić i škole u kojima se odvija nastava na hrvatskom jeziku. Rado posjećujem i hrvatske gospodarske tvrtke, odnosno tvrtke u koje je uložen hrvatski kapital. Izgleda da imam više želja od raspoloživog vremena. 

HR: Veleposlanik je nedavno ocijenio kako je položaj Srba u Hrvatskoj bolji nego li Hrvata u Srbiji?

Teško je to uspoređivati zbog toga što je povijesni i politički kontekst bio sasvim različit. U Republici Hrvatskoj imamo drugačiju pravnu infrastrukturu koja regulira zaštitu konkretne manjine, tako da i u praksi ne možemo postići ovdje isto što postižu Srbi u Hrvatskoj. S druge strane, možda ovdje naša manjina ima neke druge prednosti, iako bih ja doista voljela vidjeti jednog Hrvata na nekoj visokoj izvršnoj dužnosti, voljela bih vidjeti kako postoje jamstva zastupljenosti u predstavničkim tijelima za hrvatsku nacionalnu manjinu kao što je to slučaj u Hrvatskoj za srpsku i druge manjine. Treba odmah reći kako je to bila volja hrvatske političke elite i Hrvatske kao države. Od samog početka, od priznanja hrvatske države, Hrvatska je apsolutno bila prisiljena što prije dostići vrlo visok standard zaštite manjina. To je bio uvjet, od priznanja države pa kasnije do svih stupnjeva približavanja EU. Ništa praktično nismo mogli učiniti na međunarodnoj razini, a da pri tome stalno ne dokazujemo svoj  primjeran odnos prema manjinama. U Hrvatskoj su sve manjine priznate, znatna se sredstva izdvajaju za njihov rad i razvitak, daju se garancije manjinama; od političkih do gospodarskih. Uvjeti poštovanja određenih vrijednosti, koji su traženi od Hrvatske, tražit će se i od Srbije, pa ćemo se sresti na nekoj razini. Sasvim je normalno da, ako jedna manjina živi na nekom području, ima neke garancije. Vrlo se često govori o tome da nacionalne manjine moraju imati ista prava kao i većinski narod. Međutim, neki ne razumiju sasvim taj koncept zaštite ljudskih prava u koji ulaze i prava nacionalnih manjina. Zaštita ljudskih prava ne znači da daješ nekoj »ranjivoj grupi« (voulnerable group) ista prava kao što ih ima i većina. To nije zaštita. Zaštita je dati veća prava zato što ako tim grupama daješ istu zaštitu i tretiraš ih na isti način, one će, bilo zbog svoje malobrojnosti, ili veće ranjivosti, nestati. Zato se moraju kompenzirati još nekim dodatnim pravima. To je Hrvatska u dobroj mjeri postigla sa svojim manjinama. Sada se govori o još većim pravima i svaki korak približavanja euroatlantskim integracijama znači dodatna prava. To će se dogoditi i u Srbiji i uvjerena sam da će i naša hrvatska manjina ovdje, kao i ostale manjine, dobiti još veća prava, jer će se morati dokazivati da se nacionalnim manjinama posvećuje posebna pažnja, što znači politička i materijalna.                            g