Arhiv tekstova

Pojam »starije hrvatsko iseljeništvo« odnosi se na hrvatske zajednice koje su s hrvatskih etničkih prostora migrirale u razdoblju od XII. do početka XVIII. stoljeća, a danas se na prostorima doseljenja smatraju autohtonim manjinskim hrvatskim zajednicama. Na prostore Južne Ugarske većinom se naseljavaju grupacije – Šokaca, Bunjevaca, katoličkih Bošnjaka i katoličkih Raca, s prostora – BiH, Slavonije, Srijema, Banovine i Like. Prema povijesnim izvorima dio tih grupacija ugarski vladari su često nazivali i Dalmatincima, odnosno Ilirima, jer su u ranom, odnosno razvijenom srednjem vijeku pod skupnim imenom Ilir označavane upravo skupine hrvatske etničke populacije, koje dolaze sa šireg teritorija Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kao i BiH. Po povjesničarima, Šokci potječu sa šireg prostora Bosne, a o nazivu ove skupine najraširenije su dvije teorije, vezane uz mađarski jezik: riječi so-kut i so-bansag. Prva znači »puno«, »mnogi«, dok so-bansag označava staru bosansko-hrvatsku županiju Soli, tj. okolicu Tuzle, odakle se u vrijeme prodora Osmanlija i njihove kasnije strahovlade na prostore Bačke i Baranje doseljava veliki broj Šokaca. Po procjenama povjesničara u drugom valu selidbe, u vrijeme Velikoga bečkoga rata, koncem XVII. i početkom XVIII. stoljeća, na prostore Slavonije, Srijema, Bačke, Banata i Baranje doselilo se između 100 i 200 tisuća Šokaca i 30 do 50 tisuća Bunjevaca. Još jedna, izuzetno bitna identitetska činjenica za Šokce i Bunjevce jest njihov pučki jezik. Ove etničke grupe govore štokavsko-ikavskim narječjem, razlika je u tome što se Šokci služe starijom akcentuacijom nastalom prije XV. stoljeća, a raširenom po cijelom hrvatskom govornom području. Područje stare bosanske župe Soli protezalo se dolinom rijeke Jale i gornjim tokom Spreče. Ime župe vezano je za gospodarsko bogatstvo ovoga kraja – za nalazišta soli. U bližoj okolici Tuzle postoje ruševine nekoliko starih gradova i podaci o postojanju samostana na Gradovrhu.  Toponim Gradovrh danas je šumom obraslo brdo u tuzlanskom predgrađu Solina. Poslije osvajanja ovih krajeva od strane Osmanlija mjesto je dobilo naziv prema turskoj riječi tuzlaizir, što znači sol. Pretpostavlja se da su se franjevci u ove krajeve naselili u XIV. stoljeću, a samostan su podigli koncem XIV. ili početkom XV. stoljeća. U XVI. stoljeću bili su izloženi teškim progonima, tako da su zbog razaranja pojedinih samostana bili prinuđeni na česte seobe. Tako su 1538. godine franjevci napustili razoreni samostan u Zvorniku, ponijevši sa sobom čudotvornu Gospinu sliku i nastanili se u Gornjoj Tuzli. Već 1541. godine morali su, skupa s gornjotuzlanskim franjevcima napustiti i taj samostan, te su se nastanili na Gradovrhu. U punom jeku Bečkoga rata, 1688. godine, franjevci su prisilno napustili i samostan Gradovrh i preselili se u Bač. Iz Gradovrha su ponijeli i čudotvornu Gospinu sliku, naslikanu 1685. godine, koja se i danas čuva u franjevačkom samostanu u Baču, a s franjevcima se iselilo i oko 3000 katolika. Tri stoljeća dolaska Šokaca iz Soli u Bač od strane crkvenih krugova i vjernika veličanstveno je obilježeno 1988. godine prigodnim manifestacijama u Tuzli i Baču. U tadašnjem ozračju narastajućega nacionalizma i demonstracija Miloševićeve moći na svim prostorima SFRJ, civilne strukture vlasti nisu pokazale niti malo volje i sluha za obilježavanje ovoga velikoga jubileja etničke skupine, koja je postajala sve manje poželjna na prostorima s lijeve strane toka Dunava. Devetnaest godina kasnije skupina vjernika iz Tuzle, predvođena gvardijanom franjevačkog samostana i župnikom župe sv. Petra i Pavla fra. Zdravkom Anđićem, hodočastila je u Bač, a tom zgodom rodila se i ideja o proslavi 320. obljetnice gore opisane migracije. Pokraj franjevaca u ideju o pokretanju ovoga projekta uključilo se i čelništvo HKUPD »Mostonga« iz Bača. O daljnjem slijedu zbivanja razgovarali smo s predsjednicom Organizacijskog odbora ovoga projekta Stankom Čoban.

Kako ste se angažirali u obilježavanju 320. obljetnice doseljavanja skupine Šokaca iz Soli u Bač?

Moj angažman nije slučajan, bila sam među njezinim inicijatorima. Prigodom prošlogodišnjeg hodočašća naših sunarodnjaka iz Tuzle u Bač, pater Josip Špehar i čelništvo HKUPD »Mostonga« iznijeli su ovu ideju gvardijanu tuzlanskog samostana fra. Zdravku Anđiću i predstavnicima Hrvatskog kulturnog društva »Napredak«. Od ideje do pokretanja cijeloga projekta nije prošlo puno vremena. S ponosom mogu reći kako sam upravo ja inicirala ideju o uključivanju u projekt i svih hrvatskih udruga iz šokačkog Podunavlja, Udruge građana »Urbani Šokci« u osnivanju iz Sombora, te Šokce iz Slavonije, Baranje i Mađarske. Od početka sam zastupala ideju o potrebi okupljanja cjelokupne Šokadije u jednom ovako velikom projektu i na jednom mjestu.  

Kakve su obveze predsjednika organizacijskog odbora jedne ovako velike manifestacije?

Obveze, kako moralne, tako i organizacijske, velike su za jednoga amatera. Sve treba iskoordinirati, organizirati, puno je detalja o kojima se mora voditi računa. Sve radim punim srcem, jer mislim da ova manifestacija mora biti na razini koju Šokci zaslužuju. Okupljanje Šokaca oko ove ideje pokazuje naše čvrsto opredjeljenje za očuvanje nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta, u kojoj god državi živjeli.

U ovom projektu sudjeluje šest podunavskih udruga kulture i somborska udruga »Urbani Šokci«. Kako uspijevate koordinirati rad na realizaciji projekta?

Suradnja s predstavnicima navedenih subjekata na najvišoj je razini. Svi ti ljudi su, poput mene, krajnje odani ovoj ideji, svatko od njih daje svoj doprinos realizaciji projekta sukladno svojim mogućnostima. Naši radni sastanci su kratki i efikasni, realizacija dogovorenoga stopostotna. Najjednostavnije rečeno, s ovakvim suradnicima lijepo je raditi. 

Generalni pokrovitelj projekta je HNV, a predstavnici ove institucije u Organizacijskom odboru su Antonija Čota i preč. Josip Pekanović. Jedan od supokrovitelja je i Generalni konzulat RH u Subotici, a medijski pokrovitelj je »Hrvatska riječ«.  Kakvu komunikaciju imate s njima?

Suradnja s našom krovnom institucijom, zahvaljujući angažmanu Antonije Čota, izvrsna je. Antonija Čota izuzetno aktivno sudjeluje u radu Organizacijskoga odbora, svojim iskustvom puno doprinosi rješavanju situacija, koje se nama ostalima čine jako teško rješivim. Na jednom od naših radnih sastanaka nazočan je bio i predsjednik HNV-a Branko Horvat i direktorica našeg medijskog pokrovitelja, »Hrvatske riječi«, Jasminka Dulić. Od strane Konzulata imamo aktivnu potporu, u cjelokupnu problematiku osobno je uključena konzulica gerant Ljerka Alajbeg, a sve probleme operativne naravi rješavamo u komunikaciji s konzulicom Ivom Aranjoš. »Hrvatska riječ« izuzetno korektno prati naše aktivnosti od samog početka ove priče.

Na koji način funkcionira financijski sustav projekta?

Najveći dio potrebnih sredstava osigurat će naš generalni pokrovitelj HNV. Namjenski podračun otvorili smo pri HKUPD »Mostonga«, a prijavili smo se i na veći broj natječaja. Pokraj HNV-a i Konzulata, potporu imamo i od Pokrajinskog tajništva za upravu, propise i nacionalne manjine. Za sada sredstava na podračunu nemamo, no, probleme rješavamo s HNV-om, tako da nam se aktivnosti odvijaju bez zastoja.

Na pragu je prva središnja manifestacija u Tuzli. Kažite nam nešto o programu i sudionicima.

Prva središnja manifestacija bit će dvodnevna. U subotu, 31. svibnja, u Tuzli će biti organiziran okrugli stol na temu »Migracije kroz stoljeća«, a u nedjelju, 1. lipnja, očekujemo dolazak većega broja hodočasnika iz Bačke, Slavonije, Mađarske i BiH, skupa s KUD-ovima. U 10,30 održat će se procesija, a u 11 sveta misa u franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla. Poslije mise održat će se kulturno-umjetnički program uz sudjelovanje KUD-ova iz Bačke, Slavonije i BiH. Očekuje se i dolazak velikog broja  predstavnika Crkve, te uglednika iz politike, diplomacije i kulturnog miljea.

Jeste li optimist glede realizacije svih manifestacija predviđenih ovim projektom?

Za sada je sve pod kontrolom, iskakanja iz plana nema, što me ispunjava optimizmom glede stopostotne realizacije planiranoga. Šokačka grana hrvatskoga stabla u punoj mjeri je zaslužila da povijest zabilježi kako su iza jednoga ovako vrijednoga projekta stali jedinstveno.

g