Arhiv tekstova

Baka Janja Barun živi sama u svojoj kući u Sonti. Već ulaskom u njezino lijepo uređeno dvorište da se osjetiti nekakva toplina, da se naslutiti kako je u ovoj kući dobrodošao svaki gost ili namjernik. Još ukoliko potaknete priču o davno prošlim vremenima, boljega sugovornika od baka Janje nećete moći odabrati. Priče o prelima i rukotvorinama, o djevojaštvu i nekada teškom životu, životu punom rada, ali i životu punom zadovoljstva i sitnih radosti, smjenjuju jedna drugu. 

»Bili smo nadničarska sirotinja, živjelo se teško, ali za razliku od današnjega života, čini mi se da smo bili puno smireniji, puno bezbrižniji. Današnja mlađarija, čini mi se, rob je televizije i računala, nema vremena za susjeda, prijatelje, rodbinu. Čovjek je od čovjeka jako otuđen. Živi se tempom koji nam vjerojatno i nije potreban, puno bi ljepše i korisnije bilo kad bi se čovjek malo okrenuo čovjeku.  Nezaboravna su mi negdašnja prela u dugim zimskim noćima, nezaboravne su mi one naše ‘igranke na ćošu’. Upravo ta prela iznjedrila su najvrjedniju zaostavštinu naših baka i prabaka. ‘Igranke na ćošu’ ostavile su nam puno strofa bećarca, ostavile su nam neke pjesme koje se danas pjevaju, a nitko ne zna kad i kako su nastale. Nije ih imao tko zapisati, prenošene su s koljena na koljeno«, prisjeća se baka Janja ovih davnih dana, otvarajući starinski ormar, kako bi pokazala kakvo blago on skriva. 

Skute, ćilimi, ponjave, ponjavke, jastučići, dijelovi ruha prolaze kroz baka-Janjine ruke, oko se otima za njima. Sve rukom rađene, sve unikati. 

RUČNI RADOVI: »Većinu ovoga radila sam ja, nešto moja mater, a nešto i baka i prabaka. Ručni radovi su me zanimali od ranoga djetinjstva, točnije od osnovne škole. Mater me je prvo naučila heklati, što je, kako se kasnije pokazalo i najlakše. Kad bih došla iz škole, uradila bih zadaću, ručala i onda bih se dohvatila heklanja. Svakoga dana mater bi mi određivala koliko moram naheklati, pa sam tek poslije ispunjenja toga uvjeta mogla u igru. Heklanje mi je brzo postalo prelagano, više su me zanimali kompliciraniji radovi. Vez me je oduševljavao. Divila sam se cvjetićima, listićima i figurama koje su izlazile ispod ruku starijih djevojaka i mladih žena, divila sam se brzini kojom su to one radile. A pravo da vam kažem, dobre vezilje su bile na jako dobrom glasu«, kaže baka Janja. 

»Vezom se ukrašavalo sve, od dijelova nošnje, do stolnjaka, jastuka, ponjava... Gornji dio ženske nošnje, plećak, po bočnoj strani rukava je bogato ukrašen svilenim vezom, a poslije toga pulama. Skute su na donjem dijelu isto tako imale bogat vezeni dio. Košuljci su imali vez na prsima, a vezle su se i muške košulje. Vezlo se i na stvarima za svakodnevnu uporabu, nije baš bilo svejedno kakav je djevojka imala štafir«, nastavlja pripovijedati baka Janja, tražeći pribor za vez u staroj šokačkoj škrinji. Donosi na stol dvije kutije sa svilom, igle nije našla. »Nije ovo ista svila. Evo, u prvoj kutiji je svila na kančilu. To je prisna, prirodna svila, njom vezene tkanine nisu se smjele prati, svila bi odmah izgubila svoj sjaj. Ova druga, svila na klubaka, već je umjetna, prerađena. Šatirana je, industrijski bojena i fiksirana, pomalo je tupa, prala se slobodno, nije imala što izgubiti. Vezlo se i srmom i vunom i običnim domaćim koncem, vezlo se onim što smo imale, a samo rijetke djevojke mogle su sebi priuštiti zlatovez«, kaže baka Janja pokazujući nam izvezeni jastuk. 

VEZILJE: »Vidite, ovaj jastuk nije tkan pa vezen, cjelovito je izvezen. Izvezla sam ga jako mlada, prije svoje udaje. Od prave je domaće vune, u njemu je dio moje djevojačke duše«. Vezilje su bile prave umjetnice. Nije bilo nikakvih šablona po kojima su radile, trebala je samo dobra ideja, oštro oko, mirna ruka i smisao za lijepo. 

»Naprosto smo se natjecale koja će izmisliti ljepšu mustru, koja će stvoriti maštovitiji i bogatiji uradak. No, nismo bile zavidne jedna drugoj, družile smo se, izmjenjivale iskustva i mustre, a dok smo zajednički radile na prelima, bilo bi tu još i puno pjesme. A momci kad bi došli na prelo, pa još ukoliko bi zalutao tamburaš ili gajdaš, bilo bi još veselije. Bilo je tu i simpatija, mladost je mladost, ali to se nikako nije smjelo pokazivati otvoreno kao danas. Pokoji krišom izmijenjeni pogled, stisak ruke u kolu i to je bilo to. A opet bi nam bilo puno srce. Ne daj Bože da djevojka izađe na loš glas, tko će je uzeti?« – sjetno se prisjeća baka Janja svojega djevojaštva, pospremajući stvari u stari ormar i u škrinju. Oko se opet otima za njima, duša tuguje što su vremena izrade ovakvoga blaga prošla. Nema više onih materijala, a nema ni onakve mladosti. Napredak tehnike učinio je svoje, danas se veze strojno, posao je mnogostruko ubrzan. Samo je jedna razlika: stroj radi po šablonu, za razliku od djevojaka i mlađih žena, koje su to isto radile puno sporije, ali s dušom.                                                        g