Arhiv tekstova

Prošli su vazmeni blagdani. Proslavili smo i Duhove. Crkva je započela svoj »hod« kroz godinu svetkovinom Marije Majke Crkve. Kad god pomislimo na Crkvu, sjećamo se i naslova kojim ispovijedamo svoju vjeru u tu Crkvu: sveta Majka Crkva! Dobro je podsjetiti se da je taj naslov vrlo star, ali da stalno upućuje na činjenicu da je u životu Crkve najvažnija dimenzija ljubav i to ne makar kakva, nego ljubav prema ljudima, nježna kao što ju ima majka. 

PRIČA I.: Makar zvuči pomalo sentimentalno i preživljeno, ali se torinski kardinal M. Pellegrini u prigodnoj propovijedi za Majčin dan nije ustručavao ovim riječima obratiti se ogromnom slušateljstvu preko talijanske televizijske mreže koja je pratila njegovu misu upravo u prvoj nedjelji svibnja: »Gospodin je uslišio želju i molitvu mlade zaručnice: darovao joj je dijete, lijepo kao kerubin. Tako je ono ubrzo postalo sav njezin život i njezina ljubav. Ljuljala ga je, nosila ga, zabavljala ga, cjelivala, bojala se njegova plača i radila kao što rade sve majke koje su sretne noseći dijete u naručju. Dijete je bilo krhko kao proljetni cvijet pa ga je ona svakako htjela ojačati. Nije brojila besane noći, svoja bdijenja ni poteškoće. Ali vidjelo se da dijete čezne za rajem. Sva su njezina nasto­janja bila uzaludna: jednoga je jutra dijete ostavilo kolijevku praznu a majku ožalošćenu i razočaranu i umrlo. Poslije tolikih molitava došao je i drugi anđeo i zauzeo kolijevku koja je, još dok su ga čekali, dorađena i još urešena. Majčina je ljubav porasla, a o načinu pažnje prema djetetu da se i ne govori, no i on je bio dosta krhak tako da je majku obuzimao strah svaki put kada bi ga bolje pogledala. Žene su u selu već govorile: – I ovo će joj dijete umrijeti! – Videći ga mahale bi glavom kao da je dijete već rajno. Majka je sve vidjela i razumjela, ali se nadala usprkos svima i svemu: njezino dijete nije moglo umrijeti i ne mora umrijeti! Jednoga je jutra uzela dijete u naručje i odnijela ga pred Svetohranište u župnu crkvu i iskrenim hrabrim, ali drhtavim i bojažljivim majčinskim glasom izgovarala svoju molitvu: – Gospodine, sačuvaj moje dijete! Neka ostane živo, molim te. Radije uzmi mene. Nudim ti moj život u zamjenu za njegov. Neka živi moje dijete, neka ostane u životu, molim te Gospodine! ­Tko zna koje je i kakve je molitve Gospi žalosnoj uputi­la koja je pokraj oltara. Majka molitve uvijek iskazuje jednu snagu prema Božjemu srcu. Na majčinske suze u molitvi Bog uvijek darežljivo odgovara, premda po našemu mišljenju, nekada i sa zakašnjenjem, ali je važno znati da mi tako mis­limo i procjenjujemo. Majka se vratila kući ojačana. Malo pomalo poslije prol­jeća dolazilo je i ljeto. Dijete je oživjelo. Majka je kao ružin pupoljak prelazila u ružu i prebrzo na ljetnomu suncu procv­jetala i sazrijala. U jedno prevruće kolovoško podne majka je u raju stigla svoga prvoga anđela, a ostavila sirotna anđelčića od samo četiri mjeseca života. Gospa je mislila na to siroto dijete i bila mu majka. Ta majka o kojoj sam ovo govorio je moja majka, a ono siroto dijete od četiri mjeseca sam ja koji vam ovo govorim...« 

PRIČA II.: Jednako tako se sjećam još sentimentalnije priče koju sam kao dijete slušao sa suzama u očima od bajmočkog kapelana, pokojnog Nača Šandora. Taj primjer koji sada ponavljam je prepjevan u jednu poznatu Bunjevačku pjesmu. Sigurno ćete se sjetiti te pjesme, a priča glasi ovako: »U nekoj je obitelji umrla majka, pripovijedaju Česi, i ostavila petogodišnju djevojčicu. Poslije nekoliko vremena tata je u kuću doveo maćehu, koja se trebala brinuti za djevojčicu i nadomjestiti joj rođenu majku. Ali druga majka nije bila kao ona prva. Dijete je to brzo uočilo, pa ga je obuzela velika čežnja za rođenom majkom. Jednoga dana, zimi a već kasno uvečer, iziđe mala kri­omice i otrči na groblje, gdje su joj zakopali majku. Dođe na majčin grob. Budući da je već bila počela zima, snijeg je pomalo padao i prekrivao grobni humak. No, dijete je svakako htjelo doći k svojoj majci. Sagnu se i poče ručicama odgrtati zemlju. Iz groba se javi majka: – Dijete moje, idi kući! Ti si gladna. Majka će ti dati kruha. ­– Dijete odgovori: – Ne, mama! Ja hoću da ti meni daješ kruha. Kada si mi ga ti davala, uvijek si mi odrezala debeli komad, a ova nova mama odreže tako tanko da se kroz njega sve vidi. ­– Majka ponovno progovori: – Dušo, idi kući! Kosa ti je raščupana. Mama će te počešljati. – Dijete odgovori: – Mama, ja hoću da me ti češljaš. Ti si mi uvijek oprala glavu, lijepo me počešljala i onda me polju­bila. Nova mi mama uvijek češlja suhu kosu, vuče me za nju i na kraju me nikada ne poljubi... Mama dođi kući! Ja ne mogu bez tebe! Meni je tako teško bez tebe! ­- Majka odgovori: - Dijete moje, ja ne mogu više k tebi, ali ću moliti dragoga Isusa da te dovede k meni. ­Ujutro su djevojčicu našli smrznutu na majčinu grobu. Otišla je k svojoj majci.«

Čemu ove dvije priče? Spomenuo sam u uvodu pojam Sveta Majka Crkva. Ne bez razloga. Sve više je broj djece, a onda i ljudi, koji su pored živih roditelja siročad. Tako se osjećaju u društvu, tako u svojoj kući. Živimo u procesu raslojavanja obitelji, kada svatko traži »svoja prava«. Posljedica tih »prava« je i tobožnje pravo na vlastiti užitak i samo užitak. To postaje vrhovna norma vrijednosti, a onda se više ne može govoriti o ljubavi. Kako je Crkva u svijetu, a »nije od svijeta«, moramo moliti za tu našu Majku Crkvu da je ne zahvati mentalitet u kom živi, pa da postane maćeha. Ona mora ostati isključivo sveta Majka Crkva. A tko je Crkva? Ti i ja. Dakle, budućnost ljubavi u Crkvi ovisi o našoj ljubavi prema Crkvi i nas međusobno. Ponovno ljubav. A što bi bilo drugo? Stoga je ovaj mjesec naš pogled upućen prema Mariji, kao ostvarenoj Crkvi i Majci Crkve i dobro je da je tako, barem da negdje imamo autentičnu školu ljubavi. U Mariji. Nakon svih sukoba, kojima je obilovao ovaj mjesec, mi se kršćani više vratimo sebi i oko Marije i dalje gradimo samo jedno moguće rješenje: civilizaciju ljubavi.