Arhiv tekstova

Upis prvaša u OŠ »Ivan Goran Kovačić« u Sonti samo je potvrdio nedavno pisanje autora ovoga teksta u rubrici Motrišta. Kao nikada do sada od rujna će se u klupama ove škole naći svega 31 prvaš od kojih su šesnaestero Hrvati. Na nedavnom sastanku  roditeljima prvaša predočene su sve mogućnosti glede opredjeljenja za upis djece u odjeljenje s cjelovitom nastavom na hrvatskom jeziku, te za izborne predmete koje mogu odabrati za svoju djecu. Tako su roditelji četrnaestero djece izrazili želju da njihovi prvašići pohađaju katolički vjeronauk, a dvanaestero izborni predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture.  O ovom problemu razgovarali smo sa ravnateljem OŠ »Ivan Goran Kovačić« u Sonti Zvonkom Tadijanom. 

U rujnu će šesta generacija prvaša kao izborni predmet upisati hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. I pored svega uloženoga truda nikako da se u ovoj školi oformi odjeljenje s cjelovitom nastavom na hrvatskom jeziku. Koji su, po Vama razlozi?

Mislim da razloga ima više. Zadovoljan sam što smo bar za ovih pet godina kod roditelja uspjeli razbiti bezrazložan strah od hrvatskog jezika, o čemu svjedoči podatak da se za učenje hrvatskoga jezika prijavljuje preko 80 posto djece. Tu je prisutan jedan veliki problem. Mi, koji smo u školama daleko od Subotice, jednostavno nemamo dovoljno resursa za organizaciju nastave na hrvatskom jeziku. Do petoga razreda nam to nije problem, naši nastavnici to rade dobro. Bojim se i da sam naš sustav izobrazbe na hrvatskom jeziku nije dovoljno razrađen, tako da često dolazim u poziciju u kojoj roditeljima ne mogu pružiti kvalitetne odgovore na upite što i gdje dalje. Velika stvar bi bilo otvorenje jednog srednješkolskog centra na hrvatskom jeziku u Subotici, jer moramo biti svjesni da nam neće sva djeca otići u elitnu školu poput gimnazije. Iako je sličnost srpskog i hrvatskog jezika velika, ljudi odista teško prihvaćaju prijedlog da dijete upišu u odjeljenje s cjelovitom nastavom na hrvatskom, još uvijek strepe da će im u kasnijoj izobrazbi dijete na neki način biti obilježeno. Konačno, u Sonti je hrvatski jezik i u službenoj uporabi, ali mislim da postoji ogroman jaz između prava na nešto i ostvarivanja toga prava. Mislim da je taj prostor veliki problem, kojega bi mogao riješiti jedino HNV svojim sustavnim djelovanjem.

Koliko je adekvatan i način edukacije nastavnika na način na koji se provodi?

Mislim da bi netko trebao razmišljati o smanjenju troškova i ove seminare umjesto na Jadranu organizirati u jednom od vojvođanskih središta. Na taj način moglo bi se obuhvatiti više nastavnika, dobili bismo jednu novu kvalitetu u radu s djecom. Ovako, ostaje situacija u kojoj su nam kadrovi najveći problem. Ponavljam, ovi seminari koje organizira Hrvatska odlični su, ali jednostavno nisu dostatni. Jasno mi je da njima ne mogu  biti obuhvaćeni svi koji rade s djecom, a upravo nam to i stvara kasnije poteškoće u radu, odnosno u kvaliteti rada.

Roditelji pojedine djece kažu kako će se osjećati kao pripadnici  priznate nacionalne manjine tek kad njihova djeca udžbenike za hrvatski jezik ne budu dobijala iz Hrvatske, nego kad se budu tiskali sredstvima Ministarstva obrazovanja Srbije. Dijelite li njihovo mišljenje?

Mislim da su ti ljudi u pravu. Mi imamo jedan problem. Za razliku od mađarske manjine, mi smo malobrojniji, tako da bi naklada tih udžbenika vjerojatno bila jako mala, što bi, opet, povećalo troškove tiskanja. Mislim  da bi ovu temu trebalo potaknuti i Hrvatsko nacionalno vijeće, što ne bi bio veliki problem i mislim da je krajnje vrijeme za njegovo rješavanje. Uostalom, kako se u Hrvatskoj tiskaju udžbenici na srpskom jeziku, tako bi se i ovdje trebali tiskati udžbenici na hrvatskom. Naši predstavnici bi trebali to tražiti od Ministarstva prosvjete Srbije sa jasnim programom i jasnim konceptom obrazovanja i mislim da u tom slučaju pozitivno rješenje ne bi smjelo izostati. To bi, opet, ubrzalo razbijanje straha kod pojedinaca, jednostavno, nitko ne bi mogao ni pomisliti kako je izobrazba na hrvatskom jeziku nešto ilegalno.                      

g