Arhiv tekstova

Blagdan je Duhova, lijepo i sunčano nedjeljno jutro. Na putu za Gibarac i promet je nekako slab. Nedjelja je i blagdan, pa ljudi nikamo ne žure. Ali bagrem je procvjetao, i kesten također, pouzdan znak da se bliži gibarački kirbaj. Eh, ti kesteni bude nešto u meni! Carinske formalnosti prolazim uobičajeno i Šid je već na vidiku, ta vidim ga već od Lovasa, kada se počnem spuštati prema Tovarniku. 

U Šidu dosta ljudi na ulicama, izbori su, pa idu obaviti građansku obvezu. I u Gibarcu svijeta u središtu i ispred škole. Tu je biračko mjesto pa moji sugrađani također ispunjavaju obveze. Za koga su glasovali i ne pitam, nije ni red, ta svatko ima pravo odlučiti kojoj će opciji dati svoj glas. Ali imam dojam da naginju proeuropskoj opciji.

ZAJEDNICA: Duhovi su, pa je sveta misa u župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka, a svećenik vlč. Ivica Zrno, Srijemac iz Otoka, inače kapelan u župi sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, ima nadahnutu propovijed: »Današnji je blagdan, blagdan Duha Svetog, rođendan Katoličke crkve i da nije bilo toga blagdana, kako bi danas imali ovu zajednicu? Svi mi znamo kako je Gibarac proživio devedesete godine, ali da nema Duha Svetoga, da Isus uistinu ne djeluje preko njega, ne bi danas na misi imali niti ovo malo vjernika, koji su i danas došli slaviti svečanu euharistiju. Ove žene i bake mogle su ostati kod kuće, ta blagdan je, mogle su pripremati blagdanski ručak, no, one su došle na svetu misu, došle su svjedočiti svoju vjeru i deklarirati se kao kršćani. U posljednje sam vrijeme često na misi u Gibarcu i već sam upoznao lica vjernika, ali sada, kako se vrijeme proljepšalo, vidim i neka nova lica, a to me raduje«.

Vlč. Zrno navijestio je i svetu misu za blagdan Svetog Ivana Nepomuka, u petak 16. svibnja, kada ovaj broj »Hrvatske riječi« već bude stigao u ruke svojih čitatelja, a također je navijestio i svetu misu u Kukujevcima, za blagdan Presvetog Trojstva u nedjelju, 18. svibnja.

CRTICE IZ POVIJESTI: Gibarac se nalazi nedaleko od Šida i uvijek smo voljeli tvrditi da je u središtu svijeta, jer je po 35 km udaljen od Vinkovaca,  Mitrovice i Vukovara, po 70 od Rume, Bijeljine, Osijeka i Novog Sada i po 100 km od Beograda, Pečuha i Tuzle. Nalazi se na blagim padinama Fruške gore i legenda kaže da je baš u gibaračkoj planini car Probus još koncem III. stoljeća zasadio prvi trs vinove loze, a naši preci, kada su kušali bistru tekućinu nastalu fermentacijom grožđa, više nikada i nisu pili gibaračke »žive« vode. Piti i biti – bila je i ostala deviza Gibarčana. Dobro, nismo baš bili tu od 4. stoljeća, ali od 7. bogami jesmo. 

Prema Antunu Jarmu, prva župa spominje se u Gibarcu 1302. godine. Slično bilježi i Radomir Prica, publicist iz Srijemske Mitrovice, koji u knjizi »Naselja u Srijemu« (1991.) kaže da se Gibarac spominje između 1300. i 1389. godine, a da je ugarski kralj Ladislav II. dozvolio biskupu Mihaelu Keseriću, rođenom u Gibarcu, koji je nosio i titulu »de Gibard«, da može skupljati stari i kovati novi novac. Mr. Radovan Đurčić iz Šida u svojoj knjizi »Geografska monografija opštine Šid« (1983.), bilježi da se Gibarac spominje 1370. godine, zatim da se ne spominje u tursko vrijeme, već tek ponovno 1756. godine. Mr. Đurčić daje i pregledno kretanje stanovništva od 1869. sve do 1981. godine, a Gibarac je najviše bio napučen 1961. kada je imao 1108 žitelja, pretežno hrvatske nacionalnosti.

Gibarac u svojoj knjizi »Povijest župe i mjesta Morović« spominje i vlč. Emerik Gašić (1936.). I on, baš kao i Jarm, bilježe prvu župu već 1302. godine, ali je Gašić bilježio i kanonske vizitacije, pa kaže da Gibarac 1735. pripada župi Malavašica, a da se obnova crkve u mjestu bilježi 1747. godine, kada je u Gibarcu zabilježeno i 7 krštenja. Iste godine se spominje i prelazak župnika Kabalina iz Vašice u Gibarac, a poslije, 1755., i u Kukujevce. Kabalin je nastavio voditi vizitacije, koje je započeo Prijić, pa bilježi da je u Adaševcima velika katolička crkva sv. Marije Magdalene, u Vašici sv. Ivana Krstitelja, a u Gibarcu sv. Ivana Nepomuka. 

Prof. dr. Rudolf Horvat u knjizi »Srijem-naselja i stanovništvo« govori o 101 naselju u Srijemu od Adaševaca do Zemuna i Županje, spominje Gibarac tek 1476. godine, kada je pripadao morovićkom arhiđakonatu, kojemu tada pripadaju 43 katoličke župe u Srijemu. On spominje pripreme za gradnju nove crkve 1790. godine i fra. Antuna Fenića, župnika u Kukujevcima, kojemu je Gibarac bio filijalna župa. Gradnja počinje 1801. godine a završena je 1810., dok je toranj zidan 1811. godine, kada je crkva i blagoslovljena i kada Gibarac dobiva kapelaniju. Te godine je Gibarac imao 112 kuća i 939 žitelja, rimokatolika je bilo 880, pravoslavnih 50, grkokatolika 5, kalvina 3 i 1 luteran. Pučku je školu pohađalo 39-ero djece – 18 dječaka i 21 djevojčica. Na razmeđi stoljeća, 1900. godine, Gibarac je imao 913 žitelja – 851 katolik, 45 pravoslavnih, 12 grkokatolika, 4 kalvina i 1 luteran. Čitati i pisati znalo je 179 muških i 117 ženskih. Gibarac je veći dio vremena bio pod upravom Općine Šid, a 1895. godine postao je Upravna općina. I samo još da spomenem Stjepana Pavičića i njegovu knjigu »Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji« (1994.), gdje kaže da se još 1685. godine, dakle kada su Turci još uvijek u Slavoniji ali znatno uzdrmani, u svoja sela vraćaju žitelji Bapske, Novaka, Berkasova i Gibarca. A zna se tko se može vratiti?! Pavičić također bilježi da se u Gibarcu govori ikavicom i da se taj govor zadržao relativno dugo, ne baš kao u Kukujevcima, te da ga koncem 50-ih i početkom 60-ih polako potiskuje ekavica.       

GIBARAC DANAS: Još 1991. godine Gibarac broji 986. stanovnika, od čega više od 90 posto Hrvata, katolika, ali već tada je bilo izvjesno da će se nešto promijeniti i da više ništa neće biti kao prije. Tmurni oblaci nacionalističkog jednoumlja nadvili su se nad hrvatskim mjestima u Srijemu i uskoro počinje seljenje. Iz Gibarca među prvima idu Kaza i Marinko, pa njihove obitelji, uskoro se počinje seliti i obiteljski – Šijak, njegov zet i Josa Zukin, a već sljedeće, 1992., seli se i po nekoliko obitelji tjedno. Jedno je vrijeme došlo do zatišja, pa su mnogi pomislili, Bogu hvala, mi se i ne moramo seliti, ali uoči blagdana sv. Lovre 1995., par dana nakon Oluje, Gibarčane i Kukujevčane tjeraju iz svojih sela, samo s vrećicom u ruci. Sutradan, samo su se najhrabriji vratili kućama, u Kukujevcima 5–6 obitelji, u Gibarcu 30-tak.

Gibarčani su danas raseljeni diljem Hrvatske i diljem svijeta, i ima nas od Austrije do Australije. Diljem Lijepe naše ima nas u 66 gradova i sela od Darde do Splita i od Tovarnika do Poreča. Najviše je gibaračkih obitelji ipak u Slavoniji, što je samo dokaz da ne može Šokac bez Šokadije. U malom selu Poganovci, novi je dom pronašlo 40-tak gibaračkih obitelji i danas to mjesto zovemo Gibarac u malom, mada nema »G« od Gibarca. Tu je u jesen 1995. godine temelje katoličke crkve posvetio pok. biskup msgr. Ćiril Kos, a novu je crkvu sv. Ivana Nepomuka blagoslovio naš biskup Marin u jesen 2000. godine. Tu danas svetu misu u čast blagdana sv. Ivana Nepomuka slavi župnik vlč. Đuro Blumenšain, a okupe se Gibarčani sa svih strana.

OPSTOJNOST I PREDANI RAD: »I u Gibarcu će se okupiti Gibarčani sa svih strana, pa i vjernici iz susjednih mjesta, jer svečanu će koncelebriranu svetu misu prokazati dekan mitrovački preč Eduard Španović, u suradnji s župnicima okolnih župa, a dolazi i dio zbora kojega vodi sestra Cecilija«, kaže Anica Pinterović-Tulina, koja u posljednje vrijeme vodi računa o gibaračkoj crkvi. No, samo je tridesetak hrvatskih obitelji ostalo u Gibarcu, a preč. Španović je za blagdan Sveta tri kralja blagoslovio tek 26 domova. »Rođena sam u Gibarcu, tu sam provela mladost, zrele godine i ostarila, danas mi je 70 godina«, kaže Anica. »Nisam otišla kada su gotovo svi odlazili, i nije mi žao, ta valjda me je dragi Bog nagovorio da ostanem. Još od vlč. Mirka Novaka dobila sam ključeve od crkve, negdje 80-ih, jer vodila sam svibanjske pobožnosti, devetnicu za Veliku Gospu i listopadske pobožnosti, a moram Vam reći, još je moja pokojna baka Anka vodila kruničarsko društvo u gibaračkoj crkvi. Kod mene je ključ bio i kroz cijeli rat, i dok su bili vlč. Đuro Ćuraj, pa vlč. Berislav Petrović, poslije vlč. Krešimir Bulat, pa i sada, kada je upravitelj župe preč. Eduard Španović«.

Anica je dobila i priznanje za svoju angažiranost od Biskupskog ordinarijata u Đakovu, koje su potpisali: biskup u miru msgr. Ćiril Kos, biskup ordinarij msgr. Marin Srakić te pomoćni biskup msgr. Đuro Gašparović. Na uručenju joj je rečeno da je to zavrijedila predanim radom i odanošću katoličkoj vjeri, kao uzorna vjernica u selu i u Šidu, te da je ona pravi apostol u rodnome Gibarcu. 

»Ta bila sam sretna, presretna, čak sam se pitala čime sam ja to zaslužila i jesam li dostojna te časti, ali ako ti učeni ljudi tako misle, onda valjda i jesam. Evo ide i naš kirbaj, Svetog Ivana Nepomuka, a u duši mi neka radost. Doći će naš dekan, doći će nekoliko svećenika, doći će članovi župnoga zbora iz Mitrovice, pa zar to nije prava sreća za nas Gibarčane? Ta recite mi, molim Vas, kakva je razlika između mise u Zagrebu ili u Rimu i ove u Gibarcu, kada će svaka izgovorena riječ biti jednaka, Božja riječ. To je istinska sreća za sve Gibarčane  koji su ostali svjedočiti o opstojnosti Hrvata na ovim prostorima«, ushićena je Anica Tulina.

Ali i tužna, jer više nema procesija, niti za Markovo i blagoslov žita, niti za Tijelovo, kada su postavljane sivnice po selu, pa ni za Pavlovo, kada je zavjetni dan u Gibarcu.

A nema ni svatova, kaže Ljubica Marošičević, koja Anici pomaže kod održavanja reda u crkvi. »Posljednji par se ovdje vjenčao prije više od 10-15 godina, kada je Željko Tomić oženio Andrijanu iz Bapske, a oni su već odavno u Kućancima kod Donjeg Miholjca. Nema ni krštenja, posljednja se krstila mala Ema Martinović još 2001. godine, a nekako poslije i Marko Orozović, ja sam bila kuma na krštanju, a Marko je sad ministrant«.

DOVE: I dok ovaj tekst pretvaram u digitalni oblik, kako bih ga poslao za Suboticu, već je drugi dan Dova, tako smo govorili u Gibarcu. E, taj dan mnogim je Gibarčanima u lijepom sjećanju. Naime, u Gibarcu se dugo zadržao običaj sadnje majeva, tako smo ih mi zvali, a neki su govorili još majalos, majban, majpan ili majbaum, prema njemačkom, otkuda kažu da taj običaj i potječe, i donijele su ga sobom Donau Švabe kad su raseljeni diljem Austro-Ugarske. Majeve smo sadili ispred kuće viđenijih ljudi, i uvijek ispred župnoga dvora, i to u tajnosti i mukloj tišini, a vadili smo ih na drugi dan Duhova, ali uz svirače i veselje. Ta cijeli se Gibarac okupio kad svirači krenu šorom. Moja je generacija sadila majeve 5–6 godina zaredom, jer počeli smo još s generacijom Đuke Manojlinog, a običaj smo predali generaciji Mate Barošćevog, Šemse i Mate Mađarćevog. Od kuće do kuće, tambure zvone a vino teče potocima, pa kako to zaboraviti.

Sjećam se, već sam prošao tridesete, oženio se i radio, vraćao sam se sa službenog puta iz Zemuna, kad u Gibarcu prometna gužva. Otkuda ti u ovo doba godine? Kad vidim, sredinom ceste ide grupa mladića, svakom boca u ruci, a svirači praše. Prepoznam Želju Mutavdžića i Želju iz Tovarnika, Marka Užarevog i Baju Ducinog, Điki Lekinog s basom. Tek tada shvatim da to majeve vade neki novi klinci i da je drugi dan Dova.

 Slavko  Žebić