Arhiv tekstova

Tema socijalne zaštite i strategije za smanjenje siromaštva predstavlja temu o kojoj se puno govori i piše. Svi se  utrkuju u želji da pomognu ljudima koji se nalaze na rubu egzistencije, pišu se programi, odobravaju projekti, formiraju radne skupine koje sondiraju teren, donose zaključke i preporuke, a i dalje je mnogo onih koji pate i trpe jedva sastavljajući kraj s krajem, onemogućeni zadovoljiti i najosnovnije životne potrebe ili su često od svih zaboravljeni i napušteni. Sklonost k vječitom kritiziranju svega  oko sebe, može ponukati čovjeka da odmah iznese bezbroj argumenata koji potkrepljuju činjenicu o lošem sustavu socijalne zaštite i nebrige za ljude koji se nalaze na rubu egzistencije, ali nije cilj ovog motrišta analizirati i kritizirati taj sustav. Mogućnost za unapređenje sustava socijalne zaštite prepustimo onima koji su u tom području stručni i koji su nas u posljednje vrijeme obasipali brojnim obećanjima.  

Zaposlen sam  u župnom Caritasu »Blažena majka Terezija« u Srijemskoj Mitrovici koji skrbi za preko 300 starih, bolesnih i socijalno ugroženih osoba na teritoriju općine. Svaki se dan susrećem s ljudima koji su u potrebi, bilo da su narušenog zdravstvenog stanja, malih primanja ili jednostavno osamljeni bez igdje ikog svog u blizini. 

Na trenutak zastanimo i razmislimo: »Što ja kao pojedinac mogu učiniti da se nešto promijeni?« Čini mi se kako zaštita u socijalnom smislu počinje od mene, od tebe, od svakog  pojedinca. Država svojim mehanizmima može učiniti puno, ali potrebno  je  da i svatko od nas dadne svoj doprinos. 

OSJEĆAJ ZA DRUGOG: Lako je reći: »Volim sve ljude« i nije teško takvu misao provesti u djelo. Osobito ako se ti ljudi nalaze na Dalekom istoku, na području Indokine i Malajskog arhipelaga. Ne zaboravimo,  postoji i više vrsta ljubavi: mladenačka ljubav, ljubav prema obitelji, narodu, hobiju... Različite vrste ljubavi manifestiraju se na različit način. Dakle, ljubimo (volimo) ono što nam je blisko i srcu priraslo, ono što nam je lijepo i što u nama pobuđuje ugodne osjećaje. Imamo li dovoljno sluha i oka za stvari koje su nam manje privlačne, koje su po svojoj vanjštini ružne, zbog kojih u društvu nećemo biti popularniji i u trendu (kako je samo važno biti danas u trendu, ako nisam u trendu kao da ne postojim), a koje vape za mrvom ljubavi i pažnje, vape za koricom kruha, za lijepom riječju. Jesmo li spremni pomoći samo onima od kojih možemo očekivati protuuslugu i  samo onda kada to drugi vide i kada  za  to od drugih primamo  pohvalu? Imamo li osjećaja za drugog, za koga vidimo da je u potrebi, a možda ga osobno ne poznajemo? Je li sveti Franjo Asiški bio neuračunljiv kada je lutajući Lombardijskom nizinom susreo nepoznatog gubavca i pružio mu pomoć, utjehu i pažnju. Primjer svetog Franje zorno po-učava kako se prihvaća čovjek koji živi pokraj mene i kako se ima osjećaja za nekog drugog, kako vlastiti interesi ustupaju mjesto osjećajima za brata čovjeka. Ne zaboravimo Franjo je bio čovjek kao i mi, ako je mogao on, zašto bi to nama predstavljalo poteškoću?

NISMO SVJESNI DAROVA KOJE POSJEDUJEMO: Čini se kako je pomoć bližnjemu i ljubav prema njemu kao »artikl« ponekad deficitaran. U supermarketima ima doduše svega, asortiman je širok i paleta proizvoda postavljena je tako brižno da zadovoljava preferencije kupaca s najistančanijim ukusom, ali ljubav prema bližnjem se ne prodaje na tim rafovima. Ljubav izvršava svoju zadaću, svrhu i krajnji cilj samo  ako se može dijeliti i darovati drugima. Dijeliti i darovati možemo samo ono što imamo i posjedujemo. Često smo skloni žaliti se kako ni sami nismo opskrbljeni potrebnim za život, da smo i  sami potrebni pomoći bilo financijske, materijalne, moralne i svake druge, da za drugog nemamo vremena jer imamo obveza na pretek, srljamo i jurcamo i nakon svega frustrirani i obnevidjeli od umora nismo spremni slušati o tuđim nevoljama i problemima. Nezahvalni za ono što smo od Gospodina primili, grčevito hoćemo još, pa makar nekada i na vlastitu štetu. Neke statistike kažu da ako u našem hladnjaku  ima hrane, na nama odjeće, ako imamo krov nad glavom, krevet u koji liježemo, bogatiji smo od 55 posto stanovnika na ovom svijetu.  Ako imamo (barem i »mršav«) račun u banci i poneki novčić u lisnici spadamo u  dobro stojeće ljude na planetu. Ako su nam roditelji još živi, a uz to još  i u braku, spadamo među sretnike. Ako smo u mogućnosti pročitati ovaj tekst, spadamo u  sretnike koji imaju vid, koji se neometano mogu kretati, informirati se, zauzimati stavove, braniti ih. Sposobni smo dakle uživati u svijetu oko nas. Ne ljutimo se kada smo  zbog gužve na parkiralištu primorani propješačiti koji korak, budimo zahvalni što možemo hodati i kretati se sami bez tuđe pomoći. Budimo svjesni da mnogi nemaju tu milost i taj  dar. Obratimo pažnju na njih, poklonimo im djelić svog vremena, podijelimo nekad s njima i ono čega ni sami nemamo dovoljno, odvažimo se na takvu avanturu, i gle čuda, ono čega smo potrebni čudesno se umnožava, ono što nam je manjkalo odjedanput nam preostaje.

U jednoj duhovnoj šansoni pjevamo: »Kraj tebe stoji brat tvoj, a  ti ga ne vidiš«. Ne budimo slijepi kod zdravih očiju. Nemojmo čekati samo vrijeme adventa i korizme kada ćemo se sjetiti ljudi u potrebi. Ta vremena crkvene godine nas potiču na intenzivniju brigu o bližnjima koji su u potrebi, što za pretpostavku ima činjenicu da tijekom cijele godine ta briga i osjećaj za drugoga permanentno postoje. Učinimo nekome dan ljepši, unesimo malo sunca u tuđe sive živote pa ćemo se i sami osjećati bolje i sretnije.                                    g