Arhiv tekstova

Heklanje je postupak pravljenja tkanine od konca, a sastoji se od provlačenja petlji jedne kroz drugu. Od štrikanja se razlikuje po tome što je aktivna samo jedna petlja i što se rabi samo jedna igla s kukicom na vrhu, pa heklanje u pojedinim krajevima zovu i kukičanje. Jasni dokazi o postojanju ovoga ručnoga rada sežu do XIX. stoljeća, a znanstvenici ga vežu za Veliku Britaniju, USA i Francusku, gdje je heklanje postalo jeftinija zamjena za druge oblike izrade čipke. Postoje i teorije o pojavi heklanja u okviru tradicijskih ručnih radova u Arabiji, Kini i Južnoj Americi, no, ne postoje nikakvi materijalni dokazi koji bi to i potvrdili. Po zapisima, u vrijeme velike gladi u Irskoj polovicom XIX. stoljeća časne sestre su tamošnje žene i djecu učile heklanju, a uradci su im prodavani širom Amerike i Europe, gdje su zbog svoje ljepote imali veliku prođu – a to je istodobno bila i humanitarna pomoć irskom pučanstvu. 

Siromašne irske čipkarice za heklanje su rabile primitivne savijene igle uglavljene u dršku od plute. Vremenom, heklanje je postalo pomodarstvo na europskim dvorovima, pa su igle izrađivane od srebra ili slonove kosti, a drške su znale biti tako dizajnirane, da su više pokazivale ruke koje su ih držale, nego što su služile svrsi. Vremenom, siromašniji slojevi, kao jedan oblik zarade, sve brže prihvaćaju heklanje, tako da se ono proširilo na cijelu Europu. Ukoliko bilo koju baku u Sonti upitate – od kada se u njezinom selu ekluje, odgovorit će vam kako je ona to naučila od svoje matere, ova od bake i tako generacijama unatrag. 

NA GLASU PO HEKLANJU: Kako su pramajke današnjih Sonćanki svu odjeću i kućne potrepštine iz tekstilne grane proizvodile u kućnoj radinosti, osobito na prelima u dugim zimskim večerima, razumljivo je da nisu sve radile svaki posao. Pojedine žene i djevojke bile su na glasu po heklanju – kako po brzini, tako i po osobitoj ljepoti njihovih mustri, i  svaki slobodan trenutak posvećivale su svojoj pasiji. Škrinje bi im se brzo napunile omiljenim rukotvorinama, pa su ih vremenom počele i prodavati. Heklanje je i baki Kati Jakšić, kako sama kaže, bilo omiljena zabava od kako zna za sebe. »Majka me je rano naučila heklati. Ona mi je pripovijedala da su žene za heklanje rabile čvrsto upredeni i jako izbijeljeni konac, a ja i moje druge smo već heklale vulom, koncem kojega smo kupovale u Somboru. Igle nismo kupovale, izrađivali su ih naši majstori u selu, obično kovači. Pravili su ih, one tanke, fine, od čelične žice, a one deblje od žbica s kotača od bicikla. Kukicu na vrhu su izvlačili finim turpijicama, a onda bi tako napravljene igle uglavljivali u drvene drške. Ukoliko je momak pravio iglu za djevojku koja mu je bila simpatija, te drške su znale biti i umjetnički izrezbarene, a bome, zbog takvih rezbarija znala je pasti i koja ćuška djevojci od strane razljućena oca. Majke su obično takve pojave prikrivale, valjda bi se prisjetile i svojih djevojačkih dana«, sjetno se prošlih vremena prisjeća baka Kata. 

Djevojke se nisu odmah u početku specijalizirale za vrste ručnih radova. »Majka me je naučila i drugim ručnim radovima, no, heklanje mi je bilo najdraže, a volim ga i danas. Samo, nisu to više ni one oči, ni oni prsti, tako da sve to sada ide sporije. Evo, trenutno opremam jednu lutku u šokačku narodnu nošnju, a upravo sam naeklovala sve čipke koje su potrebne«, pokazuje baka Kata svojih ruku djelo. Na upit o postupku objašnjava: »Eklovanje počinje pravljenjem omče na igli, pa se potom kroz nju provlači druga omča i tako redom. Na taj način izrađuje se lančić potrebne dužine. Takav lančić se može okretati i raditi u redovima, ili se kraj spaja s početkom, pa se radi u krugovima. Sve dalje je mašta i kreativnost žene koja to radi. A mogu vam reći da se heklalo svašta, od velikih firangi i velikih stolnjaka za gospodske kuće, pa sve do malih tabletića i sitnih ukrasa razne namjene«.  

UPLET: U baka Katinoj kući puno je njezinih ekleraja. Sve ljepši od ljepšeg, oko se za svakim otima. Prednja soba je namještena poput onih od prije stoljeća i više. Dominiraju dva kreveta. Dunje i vankuši su složeni, a preko njih ponjave i ćilimi. Ponjave su pravo remek-djelo. Polovicom svake, onom duljom, od početka do kraja se proteže čipka širine petnaestak centimetara, koja se zove uplet. 

Uplet se izrađivao na dva načina – po dijelovima, koji su se kasnije spajali, ili u cijelosti, što je bilo teže, ali danas ima i veću vrijednost. Užom čipkom, širine oko 5 cm, obrubljen je dio koji ostaje izložen oku. Na ćilimima su postavljeni heklani labudovi. »Ove labudove heklala sam jako davno. Bilo je puno zainteresiranih za kupovinu, no, od njih se ne mogu odvojiti. Heklala sam i puno čipki za narodne nošnje. Na skute su išle čipke, a na svečane skute ekleraji. Čipkama su se ukrašavali i gornji dijelovi i muške i ženske nošnje«, završava svoju priču baka Kata. 

Jedino nam ostaje želja da se učenju heklanja prikloni što više mladih žena i djevojaka, kako vremenom ne bi izumro još jedan zanat koji se nije nikada mogao naučiti niti u jednoj obrazovnoj instituciji, zanat koji će zauvijek ostati dio blaga kojega su nam u amanet ostavili naši stari.