Arhiv tekstova

Duhovi su pred nama. Dovršetak pashalnog misterija Isusa Krista. Rođendan Crkve. Početak kraljevstva Božjeg na zemlji. Postavlja se pitanje – što zapravo za nas znače ova sjećanja, ove datosti, ovaj događaj? U stara kršćanska vremena Duhove su slavili kao Uskrs. Pripravom, svečanim bdijenjem. Vjernici su čekali darove Duha Svetoga. Te darove može primiti samo molitelj. Bdjeli su i molili. Tako o tom blagdanu razmišljamo mi kršćani. No, ima puno ljudi koji nisu kršćani, ali nema niti jednog čovjeka koji nema dušu. Duša je duhovna i čovjek je »oduhovljen«. Kada to ne bi bio, ne bi bio čovjek. Narav ljudske duše je zapravo odsjaj Božjega Duha u svakom čovjeku. Stoga je duh svakoga čovjeka, bio on nevjernik ili vjernik, okrenut prema dobru. Duša duše čovjekove je dobrota. 

Kada mali Marokanci pitaju svoje starije – kako to da kod njih postoji nepregledna pustinja Sahara, oni im odgovaraju veoma zanimljivom pričom. Vjerovali ili ne, na početku vremena zemlja je bila samo zelena i svježa kao jedan tek prolistali list na stablu: tisuće potočića žuborili su kroz livade, smokve, naranče, a cedri i datulje rasle su na istoj grani; lav je spavao s janjetom, a plemena različitih naroda živjela su zajedno i uopće nisu znali što znači zlo, a kamoli da bi učinili zlo jedni drugima. 

PUSTINJE: Na početku vremena Gospodin je Bog rekao ljudima: – Ovaj cvjetni vrt je sav vaš. Vaši su također i plodovi. Međutim, morate znati da ću ja u ovaj vrt ubaciti po jedno zrnce pijeska svaki put kada od vas netko učini neko zlo bilo jezikom ili činom, pa bi tako jednoga dana moglo nestati i stabala i svježe tekuće vode, da se više nikada ne vrate. Kroz mnogo vremena Božja se opomena poštovala, dok se jednoga dana dva beduina nisu posvađali za jednu devu. Čim su izgovorili prvu ružnu riječ Gospodin je na zemlju bacio jedno zrnce pijeska, tako maleno i lagano da ga nitko nije niti primijetio. Veoma su brzo na ružne riječi slijedili i ružni čini pa su mnoga nova zrnca pijeska počela padati, tako da je mala hrpa pijeska počela očevidno rasti. Ljudi su se počeli radoznalo okupljati i pitati dok nisu zapitali Gospodina: – Što je ovo, Gospodine svega stvorenja? – Plod vaše zloće. Svaki put kada se ponašate neljudski ili podignete ruku na svoga brata, lažete ili izdajete, zrnce se pijeska pridodaje već postojećima. Tko zna, možda će tako jednoga dana pijesak prekriti cijelu zemlju? 

Ljudi su prasnuli u smijeh: – Da bismo postali najgori od najgorih trebali bi milijuni milijuna godina da bi nam ova lagana pješčana prašina mogla učiniti nešto zla. Nakon svega priznajmo, tko se to može bojati ili strašiti malo pijeska? – Tako su nastavili boriti se brat protiv brata, narod protiv naroda, dok pijesak nije prekrio zelene pašnjake i polja, izbrisao korita rijeka, daleko otjerao sve životinje u potrazi za hranom. Na ovomu se svijetu tako stvorila pustinja, pa su od tada ljudi prisiljeni lutati od spruda do spruda sa šatorima i devama tražiti sklonište maštajući o zelenilu, izgubljenoj zemlji i vodama. Mnogo puta im se dogodi da u snu sanjaju i vide ono što u javi više nikada neće vidjeti: široka plavetnila vode i rascvjetana stabla. To su željena viđenja koja odmah nestaju: narod ih zove obmanama ili varkama. Samo ondje gdje su ljudi opsluživali Božje zakone i danas postoje zelene palme i čisti izvori vode koje pijesak ne može izbrisati, premda ih okružuje kao što more okružuje otoke i ništa im ne može učiniti. Putnici ih zovu oazama. Tu nalaze okrjepu i odmor, sjećajući se svaki put riječi, koje je Gospodin rekao svomu narodu: – Ne pravi od moga zelenoga svijeta nepreglednu pustinju! Eto, sada znate zašto još i danas pustinje na našem planetu Zemlji rastu i šire se ne zaustavljajući se. 

OAZA: To je ta zanimljiva priča. Da, priča je. Ali, koliko istine. Vrijeme Duhova je upravo vrijeme da se svatko od nas zapita – što je u njemu? Je li njegova nutrina oaza ili pustinja? Imam dojam da je toliko ljudi u sebi opustošeno. Ne uvijek svojom krivicom. Međutim, bez obzira na krivicu, stravična je činjenica imati u duši pustinju. A što reći o onima koji uzrokuju da se našom zemljom širi pustinja? Koji ne poznaju »ekologiju duše«. Ovih dana toliko smo slušali i čuli optuživanja, isključivanja, laži. Tako nam se naglo nagomilao pijesak. Čeka li nas pustinja? To uvelike ovisi i o nama kršćanima. O nama, ljudima vjere. Kada bi shvatili svoju zadaću, koja nam je zadana na Duhove, shvatili bi i svoje poslanje: idite po svem svijetu, navješćujte Radosnu vijest. Ta Radosna vijest je: Bog nam je Otac, Krist  nam je brat, a u nama boravi Duh Sveti. Da, ako u nama nije pustinja. Molimo, koji vjerujemo, da ostanemo barem oaza u pustinji oko nas. Iz te oaze jedino je on, Duh, sposoban obnoviti lice zemlje.                                                                      g