Arhiv tekstova

»Identitet jest tamo gdje nije, a tamo gdje mislimo da je, pokazuje se tek kao beskrajan niz naših uloga u dru-štvu. Mi nismo samo društvena bića, nego smo i mi sâmi, te imamo određen odnos sâmi sa sobom«. Riječi su to Marine Šur Puhlovski, autorice čiji nam se najnoviji roman »Nesanica« nudi na čitanje. Mogu nam poslužiti kao poziv i pojašnjenje, ali i postaviti granicu očekivanja što u susretu s ovim tekstom ne može biti uobičajeno i svakidašnje. Autorica »Nesanice« svojim se dosadašnjim radom predstavila kao neuobičajena pojava što ne podilazi ukusu i zahtjevima tržišta, već ostaje dosljedna sebi i svojoj poetici. Piše romane, pripovijesti, pjesme u prozi, putopisnu i dnevničku prozu te eseje. Dosad je objavila niz knjiga (»Trojanski konj«, »Ništarija«, »Zec na tavanu«, »Pripovijest o bivšoj pjevačici«, »Orada«, »Ispod stola«, »Antipojmovnik«), ali je u svima gajila riječi na način koji joj neće donijeti popularnost šire čitateljske publike. 

I u najnovijem romanu Marina Šur Puhlovski ostaje vjerna sebi. »Nesanica« nije prošla na uglednom natječaju V.B.Z.-a, jer nije djelo koje će čitati oni što knjige kupuju na kiosku, ali je privukla pozornost kritike i književnih sladokusaca te bila označena kao jedna od najznačajnijih knjiga u 2007. godini. Propitivanje identiteta iz početnih riječi teksta možda nije privlačno čitačima koji od knjige traže usputnu razonodu, ali je pravi dar za one željne traganja i sumnji, dobrog jezika i stila književnice od formata – o kakvoj je ovdje zasigurno riječ.

MNOGO PITANJA: »Mjesto radnje: Zagreb. Vrijeme: tri sata ujutro, 1. travnja 2000 i neke godine… U noći svoje nesanice 57–godišnja Sofija, dobrostojeća Zagrepčanka, obavlja inventuru svog života, ali i svojevrsnu inventuru 20. stoljeća«. Tako se u pogovoru sažima tkivo ovog podebljeg romana i proširuje pitanjima, koje će si čitatelj postavljati zajedno s tom istom Sofijom ako se odluči za pustolovinu čitanja. 

»Roman o majci? O odrastanju? O životnim razočaranjima? O nemogućnosti ljubavi? O alkoholizmu? O kućnom seksualnom nasilju? O povijesti?« Još je mnogo takvih pitanja što se u noći nesanice neumoljivo množe i traže odgovore. Toliko ih je da ne mogu stati u samo jedan život, pa autorica otvara i živote onih prije nje, uglavnom žena čije naslijeđe sama nosi i kao teret i kao dar. Pet generacija žena otkrit će čitateljima sudbine koje su prihvaćale kao okove ili zamke, izazove ili izgovore, tjerajući nas da se zamislimo i nad zrncima vlastitih obiteljskih tajni. Društvene prilike, ratovi i politička strujanja, događaji i ličnosti što kroče povijesnom scenom naglasit će svojim koloritom okvire djelovanja likova, čiji se smisao često otkriva upravo u nedjelovanju. Pristupanje temi s različitih motrišta upravo je jedna od posebnosti ove književnice, a zavidna razina erudicije čini je nesvakidašnjom pojavom u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

JEZIČNA (NE)PROHODNOST: U »Nesa-nici« je lako prepoznati osnovne značajke »romana toka svijesti«. Rečenice kojima secira svoju nesanicu pretvaraju se stoga u strukturu u koju se ne ponire tek tako i čija jezična (ne)prohodnost neće biti privlačna onima što otkrivanje ljepote jezika drže napornim. Andrea Zlatar usporedila ih je s magnetofonskom vrpcom »koja se mogle rezati i lijepiti gotovo običnim selotejpom«. »Nesanica« je roman koji od rečeničnih znakova najčešće koristi zarez, jer se misli roje i nižu ne trpeći sputanost, ali povremeno ipak treba zastati da bi se uzelo zraka. 

U njemu tako »postoje ulomci koji daju naslutiti kontinuitet, ali nude i mogućnost montaže«. Pokraj zbivanja na pozadini društvenih promjena prošloga stoljeća, otkrivat će nam se tako odnosi Sofije i njezine majke, bračni promašaji s muževima egocentricima, preljubnicima ili kockarima, te »šutljiv« odnos s kćeri. Od svih epizoda koje se odmataju u jednoj noći, najsnažnije su one u kojima »vrlo eksplicitno dolazi do tematiziranja tjelesnosti, primjerice mladalačke, gotovo dječje seksualnosti, pa i obiteljskog (fizičkog i psihičkog) nasilja«.

Ovo je roman o nesanici kao dobitku konačne spoznaje o različitosti uloga koje poprimamo u životu. Propitivanje o žaru s kojim glumimo i onda kada nam do glume nije, izvrsno je varirana u o ovom začudnom romanu kakvih nema mnogo u suvremenoj hrvatskoj književnosti. I mada, kao ni prijašnji, neće svojoj autorici donijeti popularnost u širim čitateljskim krugovima, zainteresiranima će pružiti upravo ljekoviti odmak od trpke laži – kako piscem može postati svatko tko zna koristiti tipkovnicu.      g