Arhiv tekstova

Kada sam onih »olovnih« godina posljednjega desetljeća tek minulog dvadesetog stoljeća sav bio uronjen u pisanje »Duge sjene svitanja« sreo sam se jednoga dana na ulici s prijateljem kojega dugo nisam vidio. Pitao me je što radim, a ja sam mu odgovorio: »Ono što je Ivo Andrić radio za Drugoga svjetskoga rata«. Na njegov začuđeni pogled dodao sam: »Pišem svoj najambiciozniji roman.« Čovjek nije nikada posve na gubitku, kako tvrdi ona islamska mudrost o koju se bio oslonio Meša Selimović pišući svoje veličanstveno životno djelo »Derviš i smrt«. »Olovne« godine, primoravajući te na šutnju u javnome životu (inter arma silent musae; Ciceron), vraćaju te cijeloga mislima, a misli ti uvijek otvaraju svijet neusporedivo širi i potpuniji od »tekuće stvarnosti« – svijet u kojemu jednako postoje i traju i prošlost i sadašnjost. 

Te osobne epizode prisjetio sam se čitajući neobični roman mog starog prijatelja Lazara Merkovića. Jer i on je nastao dalekih godina, kada je samo jedno stanovište bilo prihvatljivo i dopustivo, te su za one čiji je svjetonazor obuhvaćao prostor širi od jedne ideologije i  ta vremena bila »olovna«. Ili, preciznije rečeno, vladajuća ideologija im je, čak i kad su dijelili optimizam i idealizam poraća, bila pretijesna. Začudna je i za svako poštivanje širina pogleda mladoga Merkovića, tako rijetka i nesvojstvena intelektualcima tih prvih poratnih dana. Proći će još nekoliko godina, čak i nakon jugoslavenskog raskida sa SSSR-om, da se prvi masovniji znaci neortodoksije pojave kao izgovorena a nekmoli pisana riječ. Ali tada je roman »U ime pravde« već bio napisan. Napisan i ostavljen da čeka pola stoljeća kako bi bio ponuđen čitateljima.

DIONICE VREMENA: Rekoh »neobični roman«. Čitajući ga danas nećemo naći ništa neobično u autorovom diskursu, ni u konstrukciji karakterističnoj za postmodernizam, niti u temi. Neobično je, prije svega što ga je Lazar Merković napisao u vrijeme kada je ovdje carevao socijalistički realizam, te su i prvi iskazi mondijalizma proglašavani za »truli kosmopolitizam«, a intimne lirske kantilene za zapadnjačku dekadenciju. Situirajući ga dakle u taj milje – u vrijeme njegova nastanka, autor kao da ga je svjesno »osudio« na čekanje.

Neobično je i to što njegova fabula niti je klasičnog tipa, dakle priča izložena kronološkim redom, niti je, tako česta u suvremenoj literaturi, kombinacija s vraćanjima putem prisjećanja, već je neka vrste mreže, istkane od dionica vremena, posloženih po slijedu kojim se duševna stanja glavnih protagonista transponiraju u slike isječaka stvarnosti koji su kao okca u mreži, svi na okupu u paučini sudbine. Glavni junak – Ivan je prepoznatljivo srodan junacima iz starogrčke klasike: usud mu je dodijeljen voljom vanjskih sila, jačih od njega i on  slijedi svoj tragični životni put na čijem je početku ljubav, a na koncu uništenje. Eros – Tanatos. Njegova velika ljubav, Milena, djevojka kojoj ostaje odan do kraja i kada je svjesno fizički uništava, pokušavajući da ukloni iz uma grižnju savjesti, koja ga sažiže, dijeli njegovu duševnu borbu. U njoj se sukobljavaju čulnost i političko uvjerenje, ljubav koja traži svoja prirodna prava i kolektivistički ideal, koji nemilosrdno uklanja sve što mu smeta na putu ka imaginarnom cilju, koji se, osvjedočili smo se, realizira kao njegov antipod. 

ODSUTNOST PRAVDE: Roman »U ime pravde« je zapravo tragično zrcalo totalitarizma, koji je prohujao kao apokalipsa dvadesetim stoljećem. U sudaru koji se u Europi dogodio čovjek je bio samo kotačić, nemilosrdno odbačen čim bi ispunio svoju ulogu. I junak ovog romana, Ivan, suočen s policijskom torturom, vidi prividni spas u prelasku u suprotni tabor, te tako i postupa. Vrata njegovog osobnog pakla se, međutim, time ne zatvaraju već još šire otvaraju. Njegova majka tu stoji kao zaprepaštena svjedokinja, koja iz svog nesavladivog bola na koncu izlaz nalazi u pomračenju uma. Time se zaokružuje ova potresna antička scena u kojoj uloge bogova – gospodara života i smrti – igraju lideri nacizma i boljševizma. Na koncu, naslov romana zvuči groteskno. Jer pravda je u cijeloj priči odsutna. Merkovićev roman, dakako, nije bez mana. Ima u njemu i odveć prepoznatljive piščeve leksike u dijalozima, napose majke i odvjetnika. Ima i nedostatno razumljivih i neizbrušenih spojeva između poglavlja. No sve je to obol mladosti, koja je htjela iskazati sve što joj leži na duši. A bio je to veliki teret da bi ga takav stvaralački temperament, kakav krasi ovog autora i njegova burna pjesnička imaginacija mogli obuzdati.

g