09.05.2008
Antičko ime kao oznaka jednog područja
Publiciranje cjelovitih doktorskih disertacija (ili barem njihovih znatnijih dijelova) relativno je česta pojava u znanstvenim područjima u kojima postoji ili se može očekivati širi interes javnosti za odnosnu temu: takav je slučaj bio i s doktorskom disertacijom hrvatskoga arheologa Marina Zaninovića »Delmati i njihova uloga u antičkom Iliriku« (1965.), koja je svojedobno djelomično tiskana u dva broja Godišnjaka Centra za balkanološka ispitivanja u Sarajevu (1966. i 1967). No, ipak se rjeđe događa da se cjelovita disertacija objavi tek nekoliko desetljeća kasnije, a da pri tome još i ne izgubi na značenju. Upravo je takav primjer rečena Zaninovićeva disertacija, koju su u Šibeniku prošle godine u cijelosti objavili Ogranak Matice hrvatske Šibenik i Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« pod naslovom »Ilirsko pleme Delmati«: unatoč gotovo pola stoljeća nakon njezine obrane te niza novih rasprava koje obrađuju ovu temu, ona je ostala jedan od najboljih tekstova napisanih o jednome od najpoznatijih među mnogobrojnim ilirskim plemenima!
Poslije uvodnih riječi Marka Menđušića, predsjednika Matice hrvatske u Šibeniku, te samoga autora, sadržaj je Zaninovićeve disertacije izložen u trima poglavljima: Politička povijest i teritorijalna rasprostranjenost Delmata, Iilrsko pleme Delmati te Materijalna i duhovna kultura. Kao dodatak, djelo ima popis od stotinjak rasprava o Delmatima, koje su objavljene nakon obrane disertacije, sažetak na engleskome jeziku, te više korisnih kazala (citiranih autora i izvora, etnikona, zemljopisnih pojmova, povijesnih osoba te kultova).
IME PLEMENA: U izvorima se ime ovoga slobodoljubivog ilirskog plemena, po kojemu je čitavo područje koje su naseljavali Iliri i rimska provincija Ilirik dobili ime koje se zadržalo do danas, javlja u dvjema varijantama: Dalmatae i Delmatae, a Zaninović se, povodeći se za najznamenitijim njemačkim romanistom Theodorom Mommsenom, opredjeljuje za ovaj drugi, jer se mnogo češće susreće na užem matičnome području Delmata, ali i u drugim dijelovima Rimskoga carstva. Prvi poznati izvor o Delmatima jesu »Povijesti« Grka Polibija, koji piše da su 158. godine prije Krista pustošili naseobine sirakuške kolonije Isse (Visa) – Epetion (Stobreč) i Tragurion (Trogir), dok njihova povijest završava porazom u Batonovu ustanku godine 9. koji su im nanijeli budući car Tiberije i njegov nećak Germanik. Isprva su naseljavali unutrašnjost današnje srednje Dalmacije i zapadne Bosne, a poslije su se proširili k morskoj obali sa središtem u Saloni (Solin), od Krke na istoku, do Cetine na zapadu. Središte im je bilo oko grada Delminija na Duvanjskome polju (točna lokacija Delminiuma još je uvijek sporna), po kojemu je i čitavo pleme nosilo ime, a sačuvano je u albanskom jeziku u riječi delmë: ovca, što pokazuje da su bili ovčari, tj. stočari, koje je bilo njihovo osnovno zanimanje. U ovome dijelu knjige obrađeni su i dodiri Delmata s helenskim kolonijama na Jadranu, Tračanima, drugim susjednim ilirskim plemenima (posebno Ardijejcima i Liburnima) te Keltima.
MATERIJALNA I DUHOVNA KULTURA: U poglavlju o materijalnoj i duhovnoj kulturi Delmata, Zaninović je iznio rezultate istraživanja arheoloških spomenika u granicama užega delmatskoga područja, prije svega u nekadašnjim ilirskim naseljima, koja su se nalazila na višim ili nižim uzvišenjima, čiji je trag i danas sačuvan u narodnome nazivu gradina (među brojnim toponimima, i danas postoji Gradina kod Sombora). Osim iscrpnog nabrajanja izvora, opisani su delmatska nošnja, nakit, oružje i oruđe te kultovi. Na koncu, Zaninović ukazuje na puteve romanizacije Delmata: s jedne strane, Cezarovim uzdizanjem Salone na rang kolonije (i time proširenjem rimskoga vlasništva na zemljište koje su do tada koristili Delmati) i Augustovom izgradnjom cestovne mreže udareni su temelji romanizacije putem vojnika, koji su unijeli radikalne promjene u zatvoreni i tradicionalni krug plemenskoga života Delmata, dok je, s druge strane, romanizacija obavljana dovođenjem rimskog civilnog elementa i njihovog favoriziranja na osvojenim područjima, uz koje se, opet, vezivao autohtoni element kojemu je davano pravo rimskoga građanstva, čime je stvoren domaći sloj na koji se oslanjala rimska vlast.
Knjiga »Ilirsko pleme Delmati« sjajno je djelo, namijenjeno prije svega ljubiteljima antičke povijesti, osobito kada je riječ o helenskim i rimskim tragovima u današnjoj Dalmaciji. U njoj, međutim, neće naći »dokaze« oni koji etnogenezu Bunjevaca traže u antičkim plemenima Ilira, Tračana i drugih starih naroda, jer su ovakve teorije tek fantazmagorije koje osim pustih etimoloških ideja, nemaju realno povijesno utemeljenje. Jednostavno, delmatsko je ime ostalo zemljopisna i administrativna oznaka jednoga područja, na kojemu su se kasnije odigrali mnogi burni povijesni događaji (među ostalim i doseljenje hrvatskih plemena te turska osvajanja), da bi se nakon jednoga i pol milenija s toga područja, dio hrvatskoga stanovništva, među ostalim i ono bunjevačkoga imena, raselilo i u ugarsko Podunavlje.