Arhiv tekstova

Je li došlo vrijeme da se sustavnije skrbi za kulturu vojvođanskih Hrvata? Za kulturu u povijesnom, umjetničkom, znanstvenom, ili, ako hoćete, za kulturu u širokom smislu. Konačno. Nadamo se da će hrvatska zajednica dobiti instituciju koja će kulturu kroz višestoljetnu povijest elaborirati, sistematizirati te upotrijebiti kao poticaj za generacije koje dolaze, a kojima smo dužni ostaviti u naslijeđe ono što nama drugi ostaviše.

Danas, kada ispred sebe gledamo u dvadeset prvo stoljeće, kada smo, čini mi se, prošli, i kao narod i kao pojedinci, svojevrsne kalvarije, ono što od nas osta i što iznova postasmo, nalaže nam da taj hod unaprijed ne bude puko koračanje do sudnjega dana, već naprotiv, obvezuje nas da se prebrojimo i pokušamo posložiti to što nas je i nam je ostalo. Dakle, vrijedilo bi budućnost graditi, sakupivši sve ono što nam pređi namriješe?!

OZBILJAN ISKORAK: Vratimo li se u realne okvire surove svakidašnjice u kojima i vojvođanski Hrvati, kao i ostali, posebice nacionalne manjine, egzistiraju u okružju kakvo je danas u Srbiji i Vojvodini, mora se reći da je ideja o osnivanju Zavoda za kulturu ozbiljan iskorak u demokratizaciji društva, ako hoćete i u zadovoljenju nekakve pravičnosti. Cijenim da je to izraz sazrijevanja demokracije, a ne tek način da se ova plemenita ideja zlouporabi u dnevno-političke kalkulacije.

Donošenjem odluka o osnivanju pojedinih zavoda kulture, vojvođanska Skupština je zbilja pokazala osjetljivost za potrebe nacionalnih manjina. U ovom momentu obuhvaćene su sve brojčano značajnije nacionalne zajednice, koje bi uskoro trebale dobiti svoje zavode.

Uspostava ovakve institucije za svaku je pohvalu i svatko tko na bilo koji način doprinosi da se ona ustroji, stvara zalog za budućnost da se kultura, kao jedan od osnovnih čimbenika identiteta jednog naroda i njegove posebnosti, sačuva od zaborava pred najezdom sveopće globalizacije.

Osim očuvanja identiteta manjina, osnutak zavoda za kulturu pojedinih nacionalnih manjina pomoći će očuvanju kulturnog šarenila Vojvodine, odnosno očuvanju harmoničnog zajedništva. Smatram da je svakome koji drži do sebe, stalo i do očuvanja spomenutih različitosti i to međusobno uvezanih.

Nažalost, čak i kada su u pitanju ovakve inicijative, ne ide sve onom dinamikom kojom bi možda moglo. Ne znam da li oni koji se na bilo koji način protive osnivanju ove institucije, zaslužuju da im se posveti bilo kakva pažnja, ali svakako vrijedi reći da i takvih ima. Čak i među vijećnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća, koje je, gle čuda, suosnivač Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Srećom, na posljednjoj sjednici Vijeća ipak se uspjela donijeti ta, rekao bih povjesna odluka, kako bi se mogla nastaviti provoditi daljnja procedura osnivanja.

Pokušavam dokučiti što je razlog bilo čijeg opstruiranja uspostave, usudio bih se reći, jedne od životno važnih institucija za jedan narod, posebice za manjinu kakva je hrvatska, koja je kao takva tek nedavno došla u situaciju da se pozabavi sopstvenom integracijom, odnosno izgradnjom relevantnih institucija, budući da smo od naroda postali jedna od najmlađih nacinalnih manjina u Srbiji. 

IZGRADNJA ZAVODA: Okolnosti u kojima smo se mi vojvođanski Hrvati našli zaslužuju posebnu pozornost i senzibilitet. Upravo zbog fenomena vojvođanskih Hrvata, cijena koju plaćamo je, čini mi se, i previsoka. Dok je većina »starih manjina«, još u bivšem državnom sustavu izgradila kakve-takve institucije, Hrvati se umnogome moraše osloniti tek na kulturno-umjetničke udruge u kojima dominira narodna nošnja i tambura, a to je tek mali dio onoga što čini identitet jednog naroda. Sve do prije nekoliko godina u Vojvodini, a ni u Srbiji, nije bilo niti jedne instancije na kojoj se sustavnije tretirala kultura ovdašnjih Hrvata. Jedini čuvari bazičnog kulturnog naslijeđa bile su Katolička crkva i udruge, koje se baviše tek pučkom razinom hrvatske kulturne baštine.

Ako ovo imamo u vidu, tim više veseli činjenica da bi Hrvati u Vojvodini uskoro mogli dobiti Zavod za kulturu – krovnu instituciju, koja bi trebala uključiti sve fragmente kulturne zbilje, integrirati je i svakako nadići je. Stoji činjenica da, pokraj nedostatka kojekakvih resursa, hrvatska zajednica u Vojvodini oskudijeva i s ljudskim potencijalima, koji bi mogli iznjedriti organiziran nacionalni, kulturni i svaki drugi identitet.

Kada je u pitanju kultura i osnivanje spomenutog Zavoda, u ovom inicijalnom momentu možemo biti zadovoljni da postoje osobe koje po svojoj kompetenciji i spremnosti angažiranja za opće dobro zavrijeđuju da im se u zadaću dade ovaj važan posao. Ovdje prije svega mislim na kandidate za Upravni odbor i za ravnatelja Zavoda, koji se kroz svoj široko zastupljeni angažman u zajednici nametnuo kao netko tko zaslužuje da mu se povjeri ova odgovorna funkcija i od koga se može očekivati da u dobroj mjeri odgovori na izazov.

Očekujem od pripadnika hrvatskog naroda, istaknutih pojedinaca, od svih hrvatskih institucija, posebice HNV-a, da daju potporu izgradnji Zavoda za kulturu, odnosno da se uključe u njegov budući rad, jer jedino tako vidim njegov puni smisao. S druge strane, ova institucija će u punom smislu riječi zaživjeti ako bude poduprta i uvažavana od strane državnih vlasti i Srbije i Hrvatske, a njihovu poveznicu vidim u hrvatskoj diplomaciji. Dovoljno je vjerovati da je kultura univerzalna nit koja povezuje narode, kako bismo se mogli nadati uspješnom ustrojstvu i radu budućeg nam Zavoda za kulturu. Neka nam je sa srećom.

g