Arhiv tekstova

U utorak 6. svibnja gotovo je neprimjetno, kao i obično, prošla 16. godišnjica događaja koji se često naziva hrtkovačkim sindromom. Na taj je dan 1992. godine, naime, u Hrtkovcima, do tada mirnom srijemskom selu pretežno naseljenom Hrvatima, održan politički skup na kojem je jedan tadašnji politički lider u usponu, pozivao na protjerivanje lokalnih Hrvata, kao odmazdu za protjerivanje Srba iz Hrvatske. »U Hrtkovcima nema mjesta za Hrvate, osim za one koji su prolijevali krv zajedno s nama na fronti, a takvi su već shvatili da su zapravo Srbi-katolici«, rekao je tada taj lider okupljenima. 

Ta se rečenica citira u optužnici koju je podiglo Haško tužiteljstvo za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi Hrvata i Muslimana u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, dijelovima BiH i Vojvodine.

POPIS NEPODOBNIH: Što se točno sve događalo u Hrtkovcima u ono vrijeme, možda će biti do kraja razjašnjeno na suđenju u Den Haagu koje je u tijeku. No, neosporno je da je nakon toga i takvoga govora u selu pokrenuta žestoka kampanja protjerivanja Hrvata. Uslijedila su zastrašivanja, prebijanja, prijetnje, a u kuće Hrvata počeli su se useljavati srpske izbjeglice. »Ako Hrvati protjeruju Srbe, što Hrvati onda ovdje traže«, citira se u haškoj optužnici. »Hrvati ovdje neće spavati mirno dok ne odu. Nećemo vas naravno ubijati, ali ćemo vas spakirati na traktore.« Obrazlažući optužnicu uz prikazivanje govora u sudnici, tužiteljica Christine Dall je ustvrdila: »U stvari, ubijali su Hrvate i protjerivali ih.«

Među onima koji se svake godine sjete hrtkovačkih događaja, jest Organizacija civilnog dru-štva građanki i građana Vojvodine Vojvođanski klub, koja je i ovoga puta izdala priopćenje za javnost u kojem se, među ostalim, kaže: »Toga je dana na mitingu pročitan popis 17 ‘nepodobnih’ građana hrvatske nacionalnosti, koji su pod prijetnjama pojedinih izbjeglica ubrzo morali iseliti, a 20 obitelji hrvatske nacionalnosti nasilno je izbačeno iz svojih domova. Prijetilo se telefonom: ‘Ustašo, seli se ili biraj dijete koje ti je draže’, mještani, starosjedioci nalazili su  zaklanog psa s porukom: ‘Seli se, što čekaš?’, nož zaboden u vrata sa sličnom porukom, inscenirane su tuče mladića koji su došli i onih koji su rođeni u Hrtkovcima... Hrtkovčani su se selili, ostavljali svoje susjede i prijatelje, grobove, kuće, mijenjali za druge u Hrvatskoj. Među prvima su se iselili najugledniji građani: liječnik, učitelji, profesori...  Mještanin Mijat Štefanac (Hrvat) pronađen je mrtav u polju između Hrtkovaca i Nikinaca. Maltretiran je župnik... Progon Hrtkovčana, mještana nesrpske nacionalnosti se nastavljao. Mjesna vlast promijenila je naziv sela u Srbislavce, a zamijenjena je i ploča na ulasku u selo, koju je policija sutradan uklonila. Od tada su Hrtkovci dugo bili ‘bezimeni’.«

SRBISLAVCI: Hrtkovci su zabilježeni kao sinonim protjerivanja Hrvata iz Srijema, ali to je prethodno učinjeno i u drugim mjestima – Kukujevcima, Sotu, Gibarcu, Slankamenu, Golubincima, Petrovaradinu, Zemunu, Nikincima, Šidu, Beški, Maradiku, Moroviću, Vašici... 

Vojvođanski klub podsjeća kako se danas u tim srijemskim mjestima »nalaze neki drugi ljudi, koje su također nevolja, nacionalističko ludilo i isključivost protjerali iz svojih kuća«. 

 

Zvonimir Perušić

Na pitanje kako je utvrđivao činjenice iznesene u knjizi »Kako je umirao moj narod«, autor te knjige preč. Marko Kljajić, tada župnik u Petrovaradinu a danas na Novom Beogradu, za Hrvatsku riječ kaže:

  »Svaka je župa u Srijemu pojedinačno obrađena, postoji popis i osoba i obitelji koje su otišle iz Srijema. Evo, samo na primjer, iz Kukujevaca je odesilo 1100 osoba, isto toliko iz Beške…«

HR: Barata se brojkom od 40.000 iseljenih Hrvata iz Srijema?

Moja knjiga sadrži samo one podatke do kojih sam došao uz pomoć izvješća srijemskih svećenika. To su podaci koji su meni bili dostupni, podaci o našoj pastvi. To su oni ljudi koji su bili upućeni na Crkvu. Međutim, knjiga ne sadrži i one podatke o Hrvatima koji su bili izvan našeg dosega, o onima koji nisu bili praktični vjernici. Obuhvatio sam svakog onog Hrvata koji je, prije odlaska, došao u crvku svome župniku pozdraviti se, uzeti krsni list, jer tada se bez krsnog lista teško moglo u Hrvatsku. Dakle, nemam podatke o onima koji nisu bili kršteni, kao što nemam podatke niti o onima koji su u srijemske župe došli iz drugih župa, iz BiH, primjerice. Zato je ta brojka o prognanim Hrvatima iz Srijema rastegljiva i nikad neće biti točno utvrđena. 

Dakle, u knjizi sam se bavio provjerljivim podacima, kako bi ona bila dokumentaristički i kroničarski istinita. Iza svakog podatka stoje izvješća župnika. Nažalost, neki župnici nisu mogli dostaviti izvješća, jer nisu bili u prilici voditi evidenciju, i sami su bili žrtvama torture. Recimo, mitrovački, zemunski i slankamenski župnici nisu imali mogućnosti praviti izvješća, a iz njihovih je župa puno ljudi otišlo. 

HR: Što je Vaše mišljenje, zbog čega se dogodio progon Hrvata iz Srijema?

U svakom je mjestu u Srijemu bilo progona, niti jedno srijemsko mjesto nije bilo pošteđeno. U Kukujevcima je, recimo, troje članova jedne obitelji ubijeno. To je obitelj Ockomoljić-Tomić. Ubijeni su majka od 70 godina, njezina kćer i zet. U Moroviću su ubijena braća Abjanović, u Petrovaradinu Marko Holik... To je bilo sustavno, zastrašivačko ubijanje ljudi, najava drugima da bi i oni mogli tako proći ako ne odsele. Cilj je bio da Hrvati odsele iz Srijema. Kasnije se ispostavilo kako je to zapravo bila direktiva s vrha, da se sa što manje krvi ostvari što veći učinak, odnosno izgon. Ali, tamo gdje nije moglo bez krvi, dogodila su se ubojstva. Hrtkovci su nepravedno izdvojeni. To je nepravedno i netočno. To što se naziva hrtkovačkim sindromom, moglo bi se zvati i slankamenskim sindromom, jer upravo se u Slankamenu dogodilo prvo silovanje, prva bomba, prvi pritisci. Među prvima je morao otići Ivan Bonus baš iz Slankamena. Mediji su ti koji su od Hrtkovaca napravili ono što oni danas predstavljaju. Zato su Hrtkovci danas u prvom planu. 

HR: Kakve su nade za opstanak Hrvata u Srijemu?

U pojedinim mjestima, kao što su Kukujevci, Gibarac, Vašica, nema nikakve nade za Hrvate, jer Hrvata tamo više nema. U ostalim mjestima ostalo ih je još ponešto, ali stanje je potpuno depresivno. U Kukujevcima je crkva urušena, ne održavaju se više ni mise, ostalo je tek nekoliko hrvatskih kuća, a nekad je to mjesto bilo 90-postotno hrvatsko. Odatle je u jednom naletu moralo otići 1100 ljudi. To je bilo organizirano, ljudi su odvoženi autobusima iz Bačke Palanke i Sombora. Svi su oni pokupljeni poslije Oluje 1995. i odvezeni do granice s Mađarskom i tamo istovareni.

Srijem se više ne može oporaviti. Neki su Hrvati ostali, ali to su mrtvaci u živom tijelu. Oni koji su otišli prisiljeni su na zamjenu kuća i kuda sad da se vrate? Srbi, koji su istjerani iz svojih kuća u Hrvatskoj, mogu se vratiti u svoje kuće ako su obnovljene. Ali Hrvati iz Srijema se više nemaju kuda vratiti, u njihovim su kućama neki drugi ljudi. 

I u Hrtkovcima i u nekim drugim selima ostalo je još samo malo Hrvata, većinom u miješanim brakovima, i sve me to podsjeća na folksdojčere koji sada dolaze iz Njemačke vidjeti sela svojih roditelja i djedova. E, to se nama dogodilo u Srijemu, ono što i Nijemcima 1944. i 1945. godine.

Svi ovi izbori, predizborne kampanje, zamislite kako ih doživljavaju Surčinci, Zemunci ili Slankamenci.  Znate, rana zacijeli, ostane ožiljak, ali ta se rana uvijek iznova otvori i to je tako. Krvarimo i to je trajan proces. Mi koji smo ostali samo se mičemo, ali to nije život u pravom smislu riječi. Ovdje za Hrvate ne vidim nikakvu budućnost.

Z. P.