02.05.2008
Magdalena put svoj zna
Izviruje sunce između oblaka, najavljujući lijep dan. Jutro je. Okolni salaši još spavaju. Ni pijevci se ne čuju. Pred nama je prepoznatljiva crkva sv. Marka u Starom Žedniku. Plijeni veličinom i otmjenošću. Prolazimo selo i skrećemo udesno k salašu. Jednom od mnogih oko Starog Žednika. Sve je otvoreno, nepregledna polja plodne crnice. S lijeve strane voćke, proljetnim zelenilom nabubrile. Stabla bijela vapnom su već zaštićena. Pas nam trči ususret. Oglašava se. Raduje li nam se ili gazdama dolazak nepoznatih najavljuje? Pred nama je kuća. Dulićevih. Nije to onaj stari, bunjevački salaš. Pozadi staje, velike. Ne čuju se krave. Mirno je, tiho. Domaćica, Jacinta Dulić, nas poziva u kuću. Kuha kavu i čaj. Čeljad se bude, ustaju; Magdaleni, najmlađem djetetu, osam je ljeta, tu su i tri njezina brata i otac im Zdenko. Počinje novi dan i svatko svojemu poslu žuri.
Magdalena se umiva, pere zubiće, odijeva se, obuva cipele, češlja svoju dugu, lijepu kosu. Vesela je. Nije gladna, a ni žedna. Polako sprema školsku torbu. Uzima bočicu s vodom i kreće. A još ni sedam nema. Treba stići na autobus. I tako svakoga jutra; proljetnog, jesenskog i zimskog. I kad je lijepo sunčano, i kad kiši, i kad snijeg put zatrpava. I onda kad je suho, a i onda kad se iz blata noge jedva čupaju. Svakog dana Magdalena putuje, pješice i autobusom. Dvadeset je kilometara do Subotice, do O Š Matka Vukovića u kojoj je ona učenica II. h razreda. Razreda u kojem se nastava pohađa na materinskom, hrvatskom jeziku.
Ponekad u autobusu, među odraslima, mora stajati. Nije joj teško. Naučila je. Svaki dan je tako. I u prvom je razredu bilo isto. Po izlasku iz autobusa svrati u pekarnicu, kupi pecivo, pa u školu. Među prvima je u školskom dvorištu, kojeg je danas prekrio zeleni cvat gelegunja. Djeca se okupljaju, vesele se, čuje se glasan žamor. Izlazi dežurna nastavnica. Učenici se zbijaju u redove. Svatko svome razredu. Ulaze u učionice. U Magdaleninu je razredu dvadeset i pet učenika. Dolazi učiteljica Ana Čavrgov. Djeca se pozdravljaju, pružaju ruku jedno drugom govoreći: – Dobro jutro. Želim ti ugodan dan. Pri tom se smiješe. Sat počinje. Uči se i nije teško onom tko hoće, tko želi, tko volju ima…
A Magdalena napiše i zadaću, još u školi, prije polaska kući, poslije nastave. I onda putuje; autobusom gradskim i pješice. Svaki dan. Baš svaki. I zna svoj put. Nije joj teško. Četrdeset kilometara svakog dana. Za jedno dijete možda previše, ali onom tko zna svoje putove, ništa nije teško.
M.K.