Arhiv tekstova

Davno prije pojave Kineza na ovim prostorima, pa i prije pojave pletaćih strojeva, naši su se stari zaodijevali u vlastitu aranžmanu. Rijetka su bila kućanstva bez bar nekoliko ovaca, od kojih su naši stari hranili i zaodijevali svoje obitelji. Od ovčje vune, upredene na prelji, žene su štrikale gornje odjevne predmete, izuzetno tople, a ovisno o mašti pletilje – i lijepe za oko. U vrijednim rukama pletilja igle su čarobnim plesom ostavljale iza sebe vunene plohe, koje su se daljnjom obradom pretvarale u štrikove, polovere, cvedere, frosluke, marame, maramke, šalove i  šepe. Svaki je ovaj komad odjeće bio unikat, nisu postojala dva ista. I kad bi dvije žene radile istu mustru, zbog razlike u čvrstoći pletenja dolazilo bi i do sitnih odstupanja od šeme. 

Štrikale su žene odjeću za sebe i ukućane, a one vještije, brže, štrikale su i za prodaju.  Pojavom pletaćega stroja pojavili su se i štrikeri. Strojno pletenje ubrzalo je izradu, a samim tim i oborilo cijenu pobrojanih dijelova odjeće. Štrikeri su svoju robu sami prodavali na tržnicama, u krugovima sirotinje imali su sve više kupaca, a sve su više potiskivali žene koje su ručno plele odjevne predmete. Danas se ovi predmeti štrikaju od sintetskih vlakana, koja su u prodavaonicama relativno jeftini. 

ZALJUBLJENICA U RUČNE RADOVE: Jedna od rijetkih Sonćanki koje još i danas pletu po porudžbini jest članica etno-sekcije Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija« Emerka Zvonar. Ova okretna žena srednje generacije zaljubljenica je u ručne radove. Štrika, hekla, veze, radi goblene, a u posljednjih nekoliko godina izrađuje i šokačke narodne nošnje. »Ručni radovi zanimali su me od malih nogu. Dok su se moje prijateljice iz susjedstva igrale lutkicama i krpicama, ja sam oblijetala oko majke, a i oko starijih žena iz mojega okruženja, koje su u to vrijeme po prelima radile puno ručnih radova. Najviše me je privlačilo štrikanje s dvjema iglama, kao dijete divila sam se mustrama koje su ukrašavale džempere i ostale odjevne predmete. Malim, nevještim ručicama pokušavala sam nešto naštrikati, no, nije to baš išlo tako jednostavno. Igle su još uvijek izgledale prevelike. Ali, bila sam uporna, štrikala sam i parala, a mojoj sreći nije bilo kraja kad sam samostalno naštrikala svoj prvi šal. Istina, nije on bio baš savršen, no, dovoljno mi je bilo to što sam ga naštrikala sama«, priča nam Emerka dok nam demonstrira štrikanje. Prsti joj rade brzinom koju oko teško prati, a iza igala nevjerojatno brzo raste naštrikana površina. »Godine su prolazile, došlo je djevojaštvo, udaja, dvojica sinova, no i pokraj svih obiteljskih obveza za ručne radove sam uvijek nalazila vremena. Devedesetih godina, u vrijeme najžešće inflacije, najviše sam i radila. Suprug Jakob i ja nismo birali kakovim ćemo poslom prehraniti sebe i sinove. Danju smo radili u poljoprivredi, a do duboko u noć radila sam ručne radove po porudžbini. To nam je bila osjetna popuna kućnoga proračuna«, prisjeća se Emerka teških dana. »Srećom, ti su dani ostali iza nas. Dječaci su odrasli, uposleni su obojica, pa nam je svima puno lakše. Sad i oni zarađuju svoje plaće, pa po potrebi pomalo i dopunjavaju kućni proračun. I danas radim sve vrste ručnih radova, ali bez pritiska. U posljednjih nekoliko godina sve se više okrećem izradi šokačkih narodnih nošnji, no, štrikanje mi je, nekako, ostalo najdraže. Osobito volim raditi odjevne predmete s mustrama. Tu najviše dolazi do izražaja moja individualnost, u svaki naštrikani predmet, bio on za prodaju ili ne, unosim svoju dušu, ne mogu raditi poput stroja«, kaže Emerka pokazujući nam nekoliko džempera i dukseva.

PREDAJA NASLIJEĐA: Mustre, od onih finih, sitnih poput riže, pa sve do onih krupnoće djevojačke pletenice na džemperima su raspoređivane različito. Svaka je na drugom mjestu, svaka je dio drugačije slike. »U štrikanju i doštrikavanju mustri nema nikakvih pravila. Sve ovisi o onom tko štrika, o njegovim umjetničkim sklonostima i smislu za estetiku. Iako je najkompliciranije, ja obožavam štrikanje s raznobojnom vunom. Tek tu mogu pustiti mašti na volju. Mogu se slagati šare kakve god zamislite, od onih geometrijskih, pa do onih koje odaju dojam da je džemper prskan«, objašnjava Emerka. Od prije godinu dana Emerka je i članica etno-sekcije Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija«. »Učlanila sam se u ‘Šokadiju’ kako bih dala svoj doprinos očuvanju poznavanja  načina izrade tradicijskih ručnih radova žena naše Sonte. Sastajemo se dvaput na tjedan, izmjenjujemo iskustva, učimo jedne od drugih. Najviše me raduje to što u našoj sekciji imamo i nekoliko djevojčica, koje s puno volje od nas uče raditi onako kako su radile naše bake, prabake i njihove bake. To je naš dug dolazećim generacijama, dug kojega smo i mi naslijedili od naših predaka«, kaže nam Emerka. Ostaje nam samo da se suglasimo s Emerkom i da svatko od nas bar djelićem srca uradi ono što ona danas radi cijelom dušom.                                                   g