Arhiv tekstova

Knjiga »Odbrojavanje« Tene Štivičić na svojoj naslovnici, kao upozorenje ili naputak za čitanje, drži važnim pojasniti o kakvom je štivu riječ. Saznajemo tako da su u pitanju »oštroumne i duhovite kolumne o ženama i muškarcima, Londonu i Zagrebu, seksu i nasilju, piscima i prinčevima.«

Takvom štivo teško je odoljeti, a njegovo se čitanje čini još privlačnijim kada se zna da ga potpisuje mlada autorica koju možemo prepoznati u kolumni »Djeca poznatih – prokletstvo ili dar«. Tena je Štivičić, naime, kći poznatog dramskog pisca Ive Štivčića, tvorca nezaboravnih serija što su svojevremeno plijenile pozornost televizijske publike i doživjele veliku gledanost. Privlačnost ove knjige zbog te činjenice past će, međutim, u drugi plan nakon što nam nezadovoljna kći poznatog oca pojasni:

»Nikad mi nije bilo jasno što se podrazumijeva biti nečija kći, što se time o osobi doznaje. Postoji nekakva tajni pakt između svih drugih, neka vreća spoznaja u koju nikad nisam zavirila jer ne znam tu prokletu lozinku iako sam je toliko puta vidjela (…) Ponekad stvarno mislim – blažena anonimnost u kojoj ti nitko poteze ne proučava mikroskopom i sumnja u čestitost svakog tvog pothvata.«

PAMETNO I DUHOVITO: Biti dijete poznatog književnika, po ovim bi riječima prije bio prokletstvo nego dar. Ne donosi ništa osim što će takve osobe lakše pronaći izdavača kao i skrenuti pozornost na svoju knjigu zbog općeg mišljenja da jabuka ne pada daleko od stabla. No ako se tako samo čini onima koji uživaju u svojoj anonimnosti, red je da knjizi pristupimo na drukčiji način. 

Valja naglasiti da je riječ o zbirki kolumni što ih Tena Štivičić potpisuje u časopisu »Zaposlena« koji uređuje Ana Gruden, još jedno dijete poznatih. Ujedinjene u svojoj patnji zbog slave u maloj Hrvatskoj, ove su dvije mlade žene odlučile pokazati koliko vrijede i lišiti nas predrasuda svake vrste. Ana Gruden stoga biranim riječima govori o svojoj kolumnistici, pokazujući i vlastiti osjećaj za književne vrijednosti.

»Tenine su kolumne prije svega pametne, a odmah nakon toga i duhovite. One brišu stereotipe o kolumnisticama jer njezin interese nisu seks i cipele, kokteli i popularna psihologija (kako ona sam to duhovito kaže), osim kada te i takve teme ne obrađuje i fenomenološki.« Ana Gruden uvjerava nas i u Teninu duhovitost: »Njezin je smisao za humor precizan i beskrajno inteligentan. Nemalo puta sam se našla za kompjutorom čitajući njezinu upravo pristiglu kolumnu smijući se naglas, što vjerujem da će se događati i čitateljima ove zbirke kolumni.« 

ISHITREN ZAKLJUČAK: Uz najbolju volju i pozorno čitanje, prosječnom čitatelju to se teško može dogoditi. Nije lako uočiti toliko hvaljenu duhovitost koja bi nas navela na slične zaključke, a i tvrdnja kako njezin interes ipak nisu samo površne teme u suprotnosti su s onim što su nam obećali na naslovnici. Još se ishitreniji čini zaključak iste Ane Gruden – »Tenine su kolumne, mislim da to slobodno mogu reći, bezvremenske.«

Riječ je o kolumnama koje ni po čemu ne odudaraju od sličnih spisateljskih formi koje u posljednje vrijeme niču poput gljiva poslije kiše. Nije stoga baš jasna potreba njihovih autora da se sasvim obična promišljanja o svakodnevnim temama moraju, nakon što su jednom objavljene, još i ukoričiti pa predstavljati kao bezvremenske i kititi atributima koji obično idu uz takve knjige 

Tena Štivičić rođena je u Zagrebu 1977. godine. Tu je završila dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Trenutno je na magisteriju Londonu. Napisala je šest drama (tri su objavljene) koje su izvedene u profesionalnim i off kazalištima u Hrvatskoj i nekoliko europskih zemalja. Riječ je o tekstovima »Nemreš pobjeć od nedjelje«, »Parsifal«,  »Dvije«,  »Pssst«, »Fragile«, »Krijesnice«.

Autorica čije drame, prema pisanju tiska, postižu uspjehe na daskama koje život znače, ovom knjigom ipak nije iskoračila iz zadane forme kojoj pribjegavaju autori(ce) što ispunjavaju stranice tiskovina. Promišljanje o stvarima i temama koje su zadane interesima čitateljske publike nije moguće izbjeći. Karta na koju igra ova knjiga leži u činjenici da Tena Štivčić piše za časopis »Zaposlena« koji bi valjda stoga trebao imati i istančanije i zahtjevnije čitateljice.

Ne umanjujući značaj autorice kao dramske spisateljice, ipak se čini prenaglašenim značaj koji je ovoj knjizi dat. Ako »Odbrojavanje« budu čitali i oni što ne zaviruju na stranice »Zaposlene«, teško da će u njoj otkriti »specifične trenutke«, »društvene okolnosti«, a naročito – »bezvremensko određenje«.

g