Arhiv tekstova

Nekada gotovo u potpunosti ratarsko-vinogradarski kraj, Subotčko-horgoška pješčara se, u posljednjih desetljeće i pol – dva, intenzivno pretvara u ratarsko-voćarski. Osobito je to karakteristično za tavankutsko područje, na čijem su pijesku nekadašnji vinogradi zamijenjeni voćnjacima, a nekadašnji vinogradari – sve snažnijim voćarima. Prijelaz na voćarstvo potaknut je ekonomskim razlozima, a isti ti razlozi diktiraju i način pro-izvodnje: s ekstenzivnog bavljenja poljoprivredom sve se više prelazi na intenzivnu, industrijsku pro-izvodnju. 

U takvim uvjetima posebno mjesto i značaj zauzimaju stručnjaci-agronomi, kojih je u ovim krajevima oduvijek bilo, ali čija savjetodavna uloga iz dana u dan raste. Upravo onim tempom, kojim raste i moć ovdašnjih proizvođača.

OD POČETKA DO KRAJA: Jedan od onih stručnjaka koji svoje znanje ugrađuju u proizvodnju prvenstveno voćarskih, ali i povrtlarskih i ratarskih kultura, jest diplomirani agronom Florian Farkaš, koji kao tehnički konzultant radi u okviru privatne tvrtke »Agropest« organizirane po zadrugarskom sustavu, a čija je osnovna zadaća savjetovati proizvođače tijekom cijelog procesa proizvodnje u svezi s primjenom agrotehničkih mjera, ali i ekonomskih efekata.

»U Subotičko-horgoškoj pješčari postoji duga tradicija savjetodavnog rada s privatnim proizvođačima«, kaže Florian Farkaš. »Ta tradicija datira još s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, kada se time bavio stručni tim tadašnje ‘Peščare’. To je nesmetano trajalo sve do početka 90-ih, kada se i sama ‘Peščara’ raspala, a s njom i taj stručni tim. Međutim, neki od tih agronoma nastavili su se baviti svojim poslom i tako je suradnja s proizvođačima produljena. Prvo se taj posao institucionalizirao 2000. godine u okviru »Agrokoma« iz Tavankuta, a od 2004. godine okuplja nas »Agropest«. Od tada praktički postoji stalna privatna savjetodavna služba. Ima nas šest agronoma i pratimo rad ukupno oko 350 proizvođača, od toga u najvećem broju voćara, ali i povrtlara, ratara, pa i cvjećara. Nažalost, vinogradara više skoro i nema, ta je grana umnogome zamrla 90-ih godina«.

Svaki od agronoma okupljenih u »Agropestu« ima svoje klijente, čiju proizvodnju prati od samoga početka, ukoliko je moguće čak od pripreme terena i sadnje voćnjaka, preko zaštite bilja, sve do tretmana gotovog, zrelog voća, ukoliko ono nije prodano odmah nakon berbe. Proizvodnja voća se, prije svega jabuka, recimo samo u tavankutskom kraju do te mjere razvila da su tamo već izgrađene četiri velike hladnjače za čuvanje voća, a najavljuju se i nove gradnje.

JABUKE PRIJE SVEGA: »Ja pratim proizvodnju preko 100 proizvođača, na područjima – Tavankuta, Kupusine i Bačkih Vinograda«, kaže Florian Farkaš. »Međutim, idealno bi bilo kada bi taj broj bio oko 50 voćara, tada bih mogao svoj posao kvalitetno obaviti u šest radnih dana u tjednu, po osam sati dnevno. Ovako, moj radni dan traje praktički svakidašnje od jutra do mraka. Većina tih proizvođača su relativno manji voćari, s voćnjacima od po 1,5 hektara, ali ima i većih«.

Florian Farkaš, kao i njegove kolege, proizvođačima predlažu primjenu agrotehničkih i kemijskih tretmana za zaštitu bilja, ali i za način i vrstu gnojidbe zemljišta. Onima koji sada, recimo, planiraju ući u biznis s voćem, on predlaže sadnju jabučastog voća – jabuke, kruške i dunje.

»Unatrag desetak godina, a tako će sigurno biti i u budućnosti, jabuka je najprofitabilnija voćarska kultura na našim prostorima«, smatra Farkaš. »Osobito su tražene komercijalne sorte slatko-žute jabuke (zlatni delišes i njegovi klonovi), a od crvenih jabuka također slatke – jonagold sa svojim klonovima (jonagored i jonika). Također se zahvalnom sortom pokazao ajdared, jer ima stabilnost u rodu u ekstremnim situacijama, kakve su posljednjih godina. Prošle godine, recimo, jonagold jabuka nije uspjela dobiti poželjnu boju do tržišno prihvatljivog momenta, a ajdared jest«.

Upravo opća promjena klime, ako se to može tako nazvati, zahtijeva i posebnu pozornost kako za proizvođače, tako i za njihove agro-savjetnike. Posljednje su, naime, godine sa sve ekstremnijim uvjetima – nije više riječ o tome da je neka godina sušna ili vlažna, nego je ta suša ekstremna, kao što je i vlaga ekstremna u nekoj drugoj godini. Tako je, recimo, 2000. godina bila ekstremno suha, a prethodna, 1999. ekstremno vlažna. Zatim, 2003. godina je također bila ekstremno suha, kao što je to bila i prošla, 2007. godina. U ovom desetogodišnjem razdoblju samo su 2004., 2005. i 2006. godine bile umjereno vlažne i povoljne i u tim su godinama proizvođači imali maksimalne prinose.

RUSI SVE IZBIRLJIVIJI: Što se ostalih vrsta jabučastog voća tiče, Florian Farkaš ističe kako su ovdašnje kruške po sortimentu stare od 300 do 100 godina i njihova je selekcija teža i sporija. Najzahvalnija za ovo područje je viljamovka, a zatim dolaze boskova bočica i fetel. Neki proizvođači gaje i kasne sorte, ali toga ima malo, kaluđerku recimo, a od ranih – junsku ljepoticu. Od dunja, ovdje se proizvodi leskovačka dunja, takozvani dunjac, kao i vranjska dunja.

»Dunja je zanimljiva kultura, jer je nema dovoljno i na tržištu stalno postoji tražnja za njom«, kaže Farkaš. »Ona se definitivno može lako prodati i to po dobroj cijeni«.

Koštunjavo voće u ovom dijelu Bačke nema tradiciju, premda je u svijetu trenutačno velika ekspanzija konzumne trešnje, kao i višnje. To bi se moglo i ovdje iskoristiti, ali savjet je stručnjaka da ipak treba biti oprezan, jer onaj tko svoju proizvodnju temelji samo na koštunjavom voću, može imati problem različite ponude i tražnje iz godine u godinu, a to je problem koji proizvođači jabuka nemaju – sve što proizvedu, sve i prodaju. 

Najveći dio, moglo bi se čak reći i kompletna proizvodnja jabuka s ovih prostora, odlazi kupcima u Rusiju. To je, s jedne strane, dobra orijentacija ovdašnjih proizvođača, jer imaju sigurnog i dobrog kupca, ali može biti i rizična, jer se zapostavljaju kupci s drugih europskih prostora.

»Ruski je kupac na ovo tržište ušao prije tri godine«, priča Florian Farkaš. »Prve su godine po cijeni prve klase otkupili sve jabuke, i one lošije kvalitete, i ispraznili ovdašnje hladnjače. Druge godine su podigli kriterije u smislu poželjne veličine i oblika jabuke, a treće godine su te kriterije potpuno pooštrili, tako da sada boja jabuke mora biti perfektna. Naši voćari tehnološki pomalo zaostaju za svijetom, ali su apsolutno na dobrom putu i ozbiljni proizvođači prate sve suvremene tendencije. Do prije pet godina, svega je 5 posto naših proizvođača bilo spremno okrenuti se tržištu i prilagoditi mu se, dok je sada takvih, rekao bih, možda i 60 posto«.

Farkaš navodi kako su proizvođači voća, kao uostalom ljudi općenito, veoma različiti. Neki su više spremni mijenjati se i prilagođavati, neki manje. Neki pozornije slušaju savjete, neki ne. Pogotovu na prostoru Bačkih Vinograda, gdje se voće proizvodi jako dugo, postoje obitelji koje se već u 3. ili 4. generaciji bave voćarstvom. Oni, kaže Farkaš, znaju jako puno o voću, ali ipak plaćaju stručne konzultante: neki zato što žele dobiti potvrdu onoga što znaju, kako bi time rizik sveli na minimum, a neki zato što su duboko u biznisu i jednostavno više nemaju vremena baviti se i zaštitom bilja. 

Zvonimir Perušić