Arhiv tekstova

Desetljećima slavljen kao neodređeni »praznik rada«, 1. se svibnja danas u ovome istočnom ostatku bivše države uglavnom obilježava kao dan nerada, dan za druženje, piknik, izlet, kotlić, roštilj, Frušku goru, Palić…

Malobrojne preživjele organizacije ideologiziranih ljevičara i dalje forsiraju »prvomajske uranke« i okupljanja na prostorima »četvrte Jugoslavije«, no ogromna većina građana 1. svibanj doživljava bez posebnih emocija. S obzirom da niti milijuni pripadnika socijalističke radničke klase u SFRJ nisu poznavali povijest ovoga datuma, jasno je kako niti današnji radnici i zaposlenici svih vrsta ne mare puno za pravim smislom Dana rada. A, ne bi bilo loše znati kako je sve počelo te davne 1886. godine, u američkom gradu Chicagu. 

OSAM PLUS OSAM PLUS OSAM: Te su godine, naime, stotine tisuća američkih radnika postali sve odlučniji oduprijeti se podčinjavanju svojih gazda i poslodavaca, te su se masovno učlanjivali u tek utemeljenu radničku organizaciju zvučnoga naziva »Vitezovi rada«. Upravo 1. svibnja 1886. godine oni su izašli na ulice Chicaga javno zahtijevajući opće prihvaćanje Marksovih 8 plus 8 plus 8, odnosno – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati posvećenosti sebi i obitelji. Chicago, grad koji će tridesetak godina kasnije postati središte svjetskog kriminala, tih je godina bio središte svjetskog radničkog pokreta. Radnici su prethodno mjesecima agitirali za osmosatno radno vrijeme, a uoči 1. svibnja već ih je 50.000 bilo u štrajku. Novih 30.000 pridružilo im se 2. svibnja, a to je dovelo do zastoja većeg dijela čikaške proizvodnje.

Strah od nasilnih klasnih sukoba obuzeo je i poslodavce i gradske vlasti. Nasilja nije bilo u subotu i nedjelju, 1. i 2. svibnja, ali je u ponedjeljak, 3. svibnja, izbila masovna tuča u kojoj su sudjelovale stotine ljudi. Tuča je izbila u tvornici Mc Cormick Reaper, između radnika članova sindikata, koji su spriječeni doći na posao, i onih koji nisu pripadali sindikatu, koje je Mc Cormick Reaper, kao štrajkolomce zaposlio umjesto njih. Mnogobrojna i dobro naoružana policija brzo se palicama i vatrenim oružjem umiješala kako bi povratila red. Ubili su 4 člana sindikata, a ozlijeđenih je bilo mnogo.

MUČENICI: Pobješnjeli zbog zločina policije, skupina anarhista, predvođena Augustom Spiesom i Albertom Parsonsom, pozvala je radnike da se i sami naoružaju i u utorak navečer (4. svibnja) sudjeluju u masovnim demonstracijama na Trgu Haymarket. Izgledalo je kako su demonstracije sa samo 3000 ljudi bile potpuni promašaj, no pred kraj, osoba čiji identitet nikad nije utvrđen, a vjeruje se kako je u pitanju bio policijski agent, provokator, bacila je bombu koja je ubila 7 i ranila 67 policajaca.

Tada je gradskim i državnim vlastima ovladala histerija pa su uhitile osam anarhista, optužile ih za ubojstvo i osudile na smrt. Njih četvorica, uključujući Spiesa i Parsonsa, 11. su studenog 1887. pogubljeni. Svi pogubljeni zagovarali su oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali njihovi tužitelji nisu našli nikakve dokaze da je itko od njih doista bacio bombu. Umrli su zbog svojih riječi, a ne zbog svojih postupaka.

Tijekom sprovoda 250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Chicaga dok je Parsonsova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promašajem i svoju solidarnost s nepravedno pogubljenim radnicima.

SINDIKAT I ZIMNICA: Na prvom kongresu Druge internacionale održanom 1889. odlučeno je da je »Prvi svibnja zajednički praznik svih zemalja, na kojima radnička klasa treba manifestirati jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost«. Od tada se svake godine taj tragični hajmarketski događaj obilježavao kao dan međunarodne radničke solidarnosti u vidu demonstracija. Za radnike i sindikaliste širom svijeta, dakako osobito u zemljama s komunističkim režimima na vlasti, Haymarket je trebao postati simbolom potpune nejednakosti i nepravde kapitalističkog društva. Kasnija je povijest ipak pokazala kako to nije bilo baš tako.

U posljednjem desetljeću socijalističke Jugoslavije sindikalno organiziranje radnika, zaogrnuto velikim pričama o radničkim pravima i klasnoj solidarnosti, u potpunosti se pretvorilo u zimničarsko sindikaliziranje, u kojem su sindikalni povjerenici bili puki instrument vladajuće komunističke kaste, a svoj su terenski rad ograničavali na besmislenu nabavu »sindikalne zimnice«.

Danas su sindikalne organizacije ustrojene najčešće po gospodarskim granama, a glavna metoda njihove borbe za veća prava radnika, a što se u praksi gotovo isključivo svodi na povećanje plaća, jest štrajk.

Glavno mjesto okupljanja u Vojvodini na 1. svibnja je obala jezera Palić, nadomak Subotice, gdje toga dana prodefilira od 50 do 100 tisuća ljudi iz raznih krajeva zemlje i inozemstva, uz mješavinu mirisa roštilja, pečenih volova i alkohola, glasnu glazbu iz šatri, buku iz luna-parka… Od sjećanja na Spiesa i Parsonsa – ni traga.

Zvonimir Perušić