Arhiv tekstova

Priča o nestaloj trinaestogodišnjakinji Doroteji iz Zagreba, konačno je dobila svoj epilog. Sretan, pisali su nedavno mediji! Ne znam baš da li bih se u potpunosti složila s njima, jer priči tu nije kraj! U pozadini cijeloga slučaja krije se ozbiljno i za naše vrijeme krucijalno pitanje, kojemu je odgovor teško dokučiti jer je specifično za svaki slučaj posebno, i ne može se gledati izvan cjelokupnoga društvenoga konteksta. Iako bijeg od kuće (nakon priče djevojčica iz Vinkovaca i sl.) više nije originalan, jer sve što se dogodi više puta postaje »prazna i dosadna priča«, očito je jedan od načina da mladi izraze svoj bunt, neslaganje s roditeljima ili nemogućnost nošenja s problemima (ako trinaestogodišnjaci mogu imati prave probleme). Premda ne bi bilo umjesno prejudicirati i stajalište graditi na temelju onoga što mediji prenose (jer puno puta znaju dobrano napuhati situaciju), eklatantno je da djeca više nemaju osjećaj odgovornosti niti prema sebi samima, a još manje prema roditeljima. 

U ovom slučaju, naravno, nikako ne smijemo generalizirati pa reći kako su sva djeca takva, jer njihovo ponašanje uvelike uvjetuju i roditelji i način njihova odgoja. S druge strane imamo nama puno bližu i maligniju priču od Dorotejina bijega. Nedavno je u Subotici sedamnaestogodišnji M. M. preminuo od posljedica višestrukih uboda nožem kojega mu je zadao poznanik iz druge škole. Prije nešto više od tjedan dana drugi je dečko također izboden ispred Maxija. Inkognito se govori čak i o tomu da je nekolicina mladića silovala djevojku na jednoj od gradskih zabava. Ali, o tomu se u javnosti šuti! Simptomatično u svemu tomu jest da oni problematični obično ne ostaju niti jedan dan u pritvoru, a mjerodavni skrivaju svoje glave. Ovoga je puta izgleda netko odlučio reći dosta, jer se dotični, premda mu je otac eksponiran u javnosti, u pritvoru nalazi, zamislite eto, već nekoliko dana. No, nemojmo se prebrzo radovati. Vijesti o ubojstvima i samoubojstvima djece i mladih i nasilju u školi sve češće pune novinske stupce! Toliko, da nas glava zaboli. 

POTEŠKOĆE ODGOJA: No, da je današnjim roditeljima još uvijek lakše uštedjeti novac kako bi djetetu kupili i osigurali sve i svašta, nego baviti se njima i njihovim problemima, istina je. Prečesto je to samo zato jer je u našoj državi, da bi se moglo »normalno« živjeti, umjesto osam sati potrebno raditi dvostruko toliko. Djeca zato prečesto koriste radikalne mjere kako bi skrenula pozornost na sebe i možebitne probleme. Je li slučaj Doroteje i njoj sličnih samo potvrdio to pravilo – ne znam, ali je izvjesno da u odnosu na neka prijašnja vremena, djeca danas imaju puno više slobode. I sve bi to bilo dobro da živimo u neka bolja, sigurnija i mirnija vremena. Al’ takvih još nema na pomolu! Zato spomenuti problemi s mladima ukazuju zapravo na krizu cjelokupnoga društva u kojemu živimo. I da ne budem pogrešno shvaćena, nikako se ne zalažem za povratak u »neka stara, dobra vremena kad se znalo tko je tko u kući, i djeca se nisu baš ništa pitala«, ali svakako smatram da treba napraviti dobar balans između onoga što bi djeca realno smjela i trebala činiti, i onoga što s druge strane ne bi smjela, s obzirom na nedovoljnu zrelost. Bez obzira na sve, ni današnjim roditeljima nije lako biti odgajateljima, jer udare li svoje dijete ili ga možda pogledaju »nakrivo« – a ono ih prijavi, mogu biti pozvani na odgovornost ili čak optuženi za zlostavljanje u obitelji (tu naravno ne mislim na djecu stvarno zlostavljanu, jer ni takvih nam primjera ne manjka). No, to je već nova tema.

POŠASTI INTERNETA: Iako se internet smatra izuzetnim pronalaskom zahvaljujući kojemu se brišu prostorne prepreke (pa nam oni koji su daleko postaju »blizu«), isto tako lako može postati prostor na kojemu ljudi mogu biti ono što žele, a ne ono što uistinu jesu, pa na taj način mogu uvjeravati i sebe i druge u vlastitu laž ili tek imaginaciju. Pod taj utjecaj, često kao vid zabave, lako padaju i djeca, a ukoliko se pokaže istinitim da je Doroteja često chatala, postat će jasno kako za djecu osim mjesta zabave, internet postaje i mjesto nesigurnosti, loša zamjena za prave izlaske u kojima mogu postati meta različitih manijaka i »lovaca na dječju nevinost«. I upravo iz toga razloga, roditelji su oni koji bi u cijelom ovom procesu trebali imati aktivnu, a ne samo pasivnu ulogu, ulogu promatrača svoje djece koja su eto tako pametna »pa nema toga što ne znaju raditi na računalu«. Slažem se, i trebaju znati ako kasnije žele napredovati, ali isto tako trebaju znati biti djeca, odrastati polako, a ne na »kredit«, ispred vremena … I da ne bih previše lamentirala nad ovom temom, učinilo mi se simpatičnim kao zaključak prenijeti dio »Pisma« kojega je na siteu Večernjega lista mladoj Doroteji ostavila izvjesna »Baka Dubravka«, a koju su inače neki forumaši potom »prozvali« za zastarjelost, dolazak iz kamenoga doba i sl. U njenom pismu piše sljedeće:

»Draga Doroteja, sigurno ti svi pune glavu time kako se nije dobro upoznavati preko interneta jer nikad ne znaš na koga ćeš naletjeti! To je nažalost istina, ali iskrena i poštena dječja mašta nikada ne misli na opasnost. Zato ti preporučujem da se dopisuješ s poznatima, to je puno sigurnije! Moja kći Željka, koja je točno dvostruko starija od tebe, dala mi je jednu ideju – pitala me hoću li joj kupiti rekete za badminton! Pa sam pomislila, možda bi se i tebi i tvojim prijateljicama svidio taj simpatični sport. Ima čak i neki klub, mislim na Velesajmu, ali badminton se može igrati svagdje. Zašto ti ovo pišem? Zato jer mislim da je dobro, pokraj škole i interneta, baviti se nečim zabavnim, a ujedno i korisnim za zdravlje. I na kraju, jedna poruka – bez obzira na to što je zgodno pojaviti se u novinama, nije pametno to činiti po crnim kronikama! A u krajnjoj liniji, to je već ‘sfurano’! Bolje je družiti se, igrati i uživati u djetinjstvu! Ako su ocjene tvoj najveći problem, onda si ti sretna cura! Pozdravlja te baka Dubravka.«                       g