Arhiv tekstova

Skoro 17 godina poslije ratnog zločina u hrvatskom selu Lovas, nedaleko od Vukovara, gdje je u jesen 1991. stradalo 70 hrvatskih civila, ovih je dana u Beogradu počelo suđenje skupini od 14 optuženika za taj zločin. Prema optužnici koju je podiglo Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije, 14 pripadnika civilne vlasti, JNA i jedinice »Dušan silni«, terete se da su prilikom zauzimanja sela 10. listopada 1991. godine ubili 22 civila u kućama i dvorištima, a do 18. listopada ubijene su i 23 osobe u improviziranim zatvorima. Nesrpsko su stanovni-štvo podvrgli nečovječnim postupcima, uključujući i prislini rad, mučenje i silovanje. Za zločin u selu Lovas optužena su četvorica pripadnika tadašnje civilne vlasti sela, četvorica pripadnika JNA i šestorica pripadnika paravojne formacije »Dušan Silni«. 

Osobito tragično zvuči dio iz optužnice, u kome se kaže kako su 18. listopada 1991. godine današnji optuženici, a tada »gospodari života i smrti« načinili živi štit od civila i natjerali ih da koračaju kroz minsko polje. Tada su poginule 22 osobe, a u istom razdoblju u sporadičnim incidentima stradala su još tri civila. 

Uistinu, suđenja za ratne zločine na teritoriju svih država na kojima su se oni događali, uvjet su za pomirenje naroda i trajnu normalizaciju na ovim prostorima. U takvim je okolnostima uloga sudova, ali i tužiteljstava u regiji, od najvećeg značaja. 

Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije osnovano je 2003. godine, s namjerom da se bavi otkrivanjem i kaznenim gonjenjem počinitelja kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava određenih u glavi XVI. Osnovnog krivičnog zakona kao djela teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršenih na teritoriju bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991. godine, koja su navedena u Statutu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Na čelu Tužiteljstva nalazi se tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević, a visoko u hijerarhiji, na mjestu višeg savjetnika tužitelja za ratne zločine i glasnogovornika tužitelja, nalazi se Bruno Vekarić.

HR: Ovih je dana pred Vijećem za ratne zločine počelo suđenje za zločin u selu Lovas 1991. godine u Hrvatskoj. Zašto je bilo potrebno 17 godina da bi to suđenje počelo? I zašto uopće, kada je riječ o ratnim zločinima, od momenta počinjenja zločina do njihova procesuiranja,  prolazi toliko puno vremena?

Odgovor je jednostavan. U pitanju je bila pogrešna politika Miloševića i Šešelja koja je Srbiju vodila u sunovrat do 2000. godine i čije aktere i danas prepoznajemo na političkoj sceni Srbije. To su ljudi koji su prvo negirali zločine, a zatim ih prikrivali i pravdali. U takvom ambijentu nije se vodio niti jedan validan proces za ratne zločine do tog vremena. Tek su Đinđićeva i Živkovićeva vlada stvorile pravni i institucionalni okvir za procesuiranje ratnih zločina. Neposredan odgovor na pitanje zašto se toliko čekalo na Lovas, jest – zato što je naše tužiteljstvo ovaj predmet dobilo od vojnog pravosuđa tek 2005. godine. Kao što vidite odmah smo počeli raditi i sada imamo veliki postupak s mnogo optuženih. 

HR: Kako funkcionira Tužiteljstvo za ratne zločine? Tko sve radi istražne radnje i čije se sve informacije i pomoć koriste?

Pokušat ću biti opisan.Tužiteljstvo je jedan dobar tim sastavljen od 30 igrača. Trener je Vladimir Vukčević, ekipu sačinjavaju zamjenici tužitelja, služba za odnose s javnošću, tajništvo. Istrage koje po zakonu treba voditi policija, često rade zamjenici tužitelja. Imamo i zakonsku osnovu za to. Brojni su postupci u tijeku, surađujemo sa svim državnim tijelima, ali i s potencijalnim svjedocima, međunarodnim subjektima i NGO sektorom. Mi smo jedna moderna, otvorena institucija u kojoj svatko zna svoje mjesto. To možete vidjeti i u brojnim monitoring izvještajima koje sačinjavaju ugledni međunarodni subjekti.

HR: Suđenja prate i obitelji žrtava i obitelji optuženih. Kakva je atmosfera u sudnici?

Veoma teška. Obitelji žrtava ponovno preživljavaju zločine. Posebnu dimenziju ima i činjenica da se u sudnicama gledaju u oči s eventualnim ubojicama njihovih najmilijih. Obitelji i obrana optuženih relativizira ratni zločin, pokušava kroz političke besjede opravdati sudjelovanje svojih klijenata u njima, a često primjenjuju i prijetnje i upozorenja nama iz tužiteljstva. Posljednji slučaj Lovas upravo je dobar primjer, kada je odvjetnik jednog od optuženih rekao: »Ovo će ionako trajati do 12. svibnja«, čime je htio staviti do znanja da ukoliko dođe do radikalne vlasti sve ove institucije će biti ukinute. To su pritisci na pravosuđe koji su u demokratskim društvima nedopustivi.

HR: Prije dva tjedna objavljeno je kako je, između ostalih, tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević dobivao prijetnje smrću, a jedan dio medija u Srbiji otvoreno se podsmijeva onima koji ukazuju na potrebu poštenog suđenja ratnim zločincima. Kako se vi u Tužiteljstvu za ratne zločine nosite s pritiscima?

Mi živimo pod stalnim pritiskom, prijetnje su česte i inicirane su politikom koja opravdava i relativizira zločine. Sa skupštinske govornice nas vrijeđaju, ne samo nas nego i članove obitelji, pozivaju na linč nositelja pravosudnih funkcija. To stimulira brojne lažne patriote da se zaklone iza ovih izjava i naprave korak dalje, pošalju poruku »dobit ćeš metak u čelo« i slično. Do sada smo imali više od dvadeset incidenata, nekih veoma neugodnih, koji su čak i ugrožavali naš fizički integritet. 

HR: U nekim predmetima prikupljate tužbene dokaze i za suđenja koja se odvijaju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Den Haagu. Kakva je suradnja Tužiteljstva za ratne zločine Republike Srbije s tužiteljstvima u regiji, prije svega u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te s Unmikom? 

Najdalje je otišla suradnja s Državnim odvjetništvom Hrvatske. Ona je zasnovana na dugotrajnoj profesionalnoj komunikaciji, na velikom stupnju povjerenja. Ona je i formalizirana potpisivanjem dva značajna sporazuma po kojima djelujemo. Komunikacija s Haagom je također svakodnevna, razmjenjujemo podatke, dokaze u brojnim predmetima koji se vode ili u Tribunalu u Haagu ili u Specijalnom sudu u Beogradu. S Bosnom imamo problem jer naše kolege inzistiraju na suđenju prema mjestu izvršenja kaznenog djela, što otežava i onemogućava realne procese. Naime, s obzirom da izvršitelji uglavnom nisu u zemlji u kojoj su počinili zločin, a dokazi i svjedoci jesu, otežano je procesuiranje ovakvih predmeta. Odgovor na to je upravo sporazum o ustupanju dokaza kakav je potpisan s hrvatskim i crnogorskim tužiteljstvima. 

S Unmikom imamo komunikaciju ali zbog političkih razloga ona je sve rjeđa i teža. Unmikovo pravosuđe ne funkcionira neovisno, kako bi trebalo, već opipava puls političkih prilika na Kosovu i u regiji, što vrijeđa žrtve i nanosi štetu istini i pomirenju.

HR: Kakva je suradnja s haškim tužiteljstvom?

Svakodnevna i korektna. Funk-cioniramo na temelju Zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i kada netko radi mnogo i delikatno, pojavljuju se i problemi. Probleme gledamo nadvladati. U svakom slučaju, sa Sergiom Bremercom smo uspostavili dobru komunikaciju. Nastavljamo suradnju na dnevnoj razini i suradnju po pitanju uhićenja haških bjegunaca.

HR: Suđenje za ratni zločin u Ovčari pokraj Vukovara trajalo je dugo, zapravo je još uvijek u tijeku, a ocjena je mnogih, pa i rodbine stradalih, da je to suđenje proteklo korektno. Sličan je opći dojam i o drugim suđenjima. Koliko je moguće, u još uvijek podgrijanoj atmosferi, voditi ovako teške procese? I znači li to da domaći sudovi definitivno mogu preuzeti predmete za koje je za sada mjerodavan Haški sud?

Suđenja za ratne zločine su dobro ocijenjena od svih, i od domaćih stručnih krugova i od međunarodnih čimbenika, zato je naše tužiteljstvo veoma priznato i ima, slobodan sam reći, svjetski renome. Profesionalni pristup delikatnoj temi u veoma kompleksnim političkim uvjetima je svuda uvažavan. I Vijeće za ratne zločine ima veoma visok rejting u stručnim krugovima, tako da su ove institucije nedvojbeno naš prozor u svijet, najsvjetlije točke na pravosudnom horizontu Srbije. Ove institucije su fer suđenjima dovele i do druge bitne pojave: sankcionirajući zločine koji su u ratno vrijeme devedesetih razdvajali narode, dolazi do pomirenja i visokog stupnja uvažavanja i poštovanja. Mislim da je upravo primjer suradnje dvaju tužiteljstava ali i stručnjaka koji se bave temama ratnih zločina, upečatljiv. 

HR: Koliko je osoba do sada Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije optužilo za ratni zločin, koliko ih je pravomoćno, a koliko prvostupanjski osuđeno?

Mi smo od svog osnivanja, 2003. godine, do danas, procesuirali ukupno 129 osoba, a u predmetima u kojima protiv njih vodimo ili smo vodili kazneni postupak stradalo je 2113 ljudi. Pravomoćno su presuđena dva predmeta – Anton Lekaj za zločine nad romskim svatovima na teritoriju općine Đakovica i Milan Bulić za ratni zločin na Ovčari kod Vukovara. Imamo četiri prvostupanjski presuđene presude, trenutačno su optužene 64 osobe. 

HR: Koliko je osoba trenutačno pod istragom? Na koliko zasebnih predmeta Tužiteljstvo za ratne zločine trenutačno radi?

Trenutačno je pod istragom 65 osoba, a u fazi predkaznenog postupka je još tridesetak predmeta. Radi se o najvećim, masovnim ratnim zločima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji.   

HR: U kojoj mjeri ova suđenja pridonose suočavanju s prošlošću? 

U veoma velikoj mjeri. Samo zadovoljenjem pravde, kada riješimo najveći broj ovih zločina, nadvladat ćemo mračnu prošlost i pridružiti se civilzacijskim i europskim vrijednostima. Prikrivanjem zločina i reciprocitetom, govorom da su i oni drugi činili zločine, ne dobivamo ništa. Mislim da smo mi u Srbiji veoma daleko otišli po pitanju suočavanja s prošlošću. Ne zovu nas slučajno »liderima u regiji«. Imamo najviše predmeta u radu, profesionalno smo potpuno neovisni, izvan smo svake politike i to je naša najveća kvaliteta. 

HR: Možete li proces suočavanja s prošlošću u Srbiji, usporediti s istim procesom u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu?

Hrvatska je otišla veoma daleko, rješavaju se slučajevi iz prošlih sukoba i demokracija dobiva potpuni oblik njenim ulaskom u značajne integrativne procese. Ovakav ambijent osjeća se i u kvaliteti rada pravosuđa. U Bosni je entitetska politika iznad želje za zadovoljenjem pravde, svatko gleda one druge i relativizira svoje zločine. To je problem zbog koga će međunarodni predstavnik vjerojatno morati povući neke nove, konkretne poteze. Zato je i glavni tužitelj Bosne Marinko Jurčević nedavno i podnio ostavku na dužnost.

HR: Koliko je važno procesuirati sve ratne zločine, ne toliko radi kažnjavanja neposrednih izvršitelja i naredbodavaca, nego radi budućnosti i normalnog razvoja dolazećih generacija?

Najbolja poruka budućim generacijama jest pravomoćna presuda za ratni zločin. Mladi ljudi koji danas gledaju ova suđenja nisu sudjelovali u tim ratovima, a posljedice i sami snose. To oni ne zaslužuju. Zato institucije kao što je naša moraju te posljedice i preduvjete europskih integracija ukloniti i dopustiti klincima da pokažu budućnost u europskoj Srbiji. Srbiji, koja je osudila ratne zločine. Srbiji, koja je te zločine kaznila. Srbiji, koja je u stanju prepoznati ono što je u njenoj prošlosti bilo loše.

HR: Kakva je situacija sa svjedocima? Koliki su problemi s njihovom spremnošću da dođu u Srbiju i svjedoče? I obratno, koliko su spremni svjedoci iz Srbije ići u Hrvatsku, BiH, na Kosovo, ili pak u Den Haag, svjedočiti?

U nekoliko slučajeva dolazili su svjedoci iz Hrvatske, Bosne, pa čak i s Kosova i Metohije pod Unmikovom jurisdikcijom. To je značajno jer živa riječ ostavlja najjači dojam na Vijeće. Tu su i alteranativne mogućnosti, kao što je video link, koji se u ovim predmetima po zakonu može koristiti.

HR: Zbog čega još uvijek nisu uhićeni i Den Haagu isporučeni Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Stojan Župljanin i Goran Hadžić?

Zato što se vješto kriju, zato što su imali veliku mrežu pomagača, zato što imaju političku potporu velikih oporbenih stranaka.

HR: Istražujući ratne zločine upoznali ste mnoge slučajeve rijetko viđene svireposti. Kako, kao čovjek, objašnjavate stanje ljudskog uma, koji je spreman, recimo, ljude poslati u minsko polje, ubijati žene i djecu, odsijecati glave, mučiti zarobljenike?

Došli smo do brojnih, užasnih saznanja procesuirajući ratne zločine. Želio bih posebno istaknuti jednu pojavu. U najvećem broju slučajeva koje vodimo motiv su bili pljačka i stjecanje imovinske koristi. Patriotizam je bio zavjesa za pljačku najvećeg broja izvršitelja. Zvjerstva i zločini bili su način na koji su se te »patriotske« tendencije dokazivale a pljačka pravdala. Ljudi koji ubijaju žene i djecu, civile mimo pravila rata, mračni su produkti kriminalnog miljea. Najviše njih je poslije ratišta završilo u organiziranom kriminalu, a mnogi od njih su i tim povodom u zatvoru već sada.

HR: Ratni zločin ne zastarijeva. Kakva su Vaša očekivanja, do kada će se ovo tužiteljstvo, ali i ostala tužiteljstva u regiji, baviti ratnim zločinima na prostoru bivše SFRJ?

Očekujem da će naš posao u demokratskom ambijentu u kome imamo definiran europski put, biti završen za nekih desetak godina. Naravno, do tada bi se najveći dio predmeta ratnih zločina morao privesti kraju.                                        g