Arhiv tekstova

Naši stari nisu imali trgovačke centre, nisu znali niti za butike i Kineze, a za prodavaonice odjeće i obuće najčešće nisu ni imali novca. Samo takvoj neimaštini možemo zahvaliti za sve ono vrijedno naslijeđe, za sva znanja koja su nam kroz godine prenosili s koljena na koljeno. U podjeli poslova u kućanstvu žena je bila ta koja je vodila brigu o ruhu i dijelu obuće. Prelo se, plelo, tkalo, vezlo, heklalo, pulalo, ukratko – radilo se sve ono što je nužda diktirala, a mašta zamislila. Odjevni predmeti poput ljopa, čarapa, rukavica, kapa, šalova, marama i maramki, džempera i prsluka, pleli su se, odnosno štrikali, od ovčje vune, upredene na prelji. 

Neki od ovih dijelova odjeće nosili su se svakodnevno i normalno je da su se najviše i habali. Žene bi pohabane dijelove dorađivale i popravljale dok bi se moglo, a kad bi se pohabali tako da popravka više nema, »u promet« su se stavljali novi. Zbog toga je svaka majka nastojala naučiti kćeri ovim djelatnostima puno prije no što dospiju za udaju. Uostalom, na najboljem su glasu bile udavače koje su na prelima radile više, ljepše, raznovrsnije. 

ŠTRIKANJE: »Udala sam se mlada, sa 16, no majka me je od malih nogu podučavala kućanskim poslovima, u koje je, među ostalima, ubrajala i sve vrste ručnih radova. Ja sam najviše smisla imala za štrikanje, a najviše sam ga i voljela. Štrikala sam zokne, (op. aut. debele vunene čarape), rukavice i šarene čarape, a najviše ljope«, pripovijeda nam članica etno-odjela Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija«, umirovljenica Ana Mihaljev, pokazujući nam upravo dovršene šarene čarape. Zokne i rukavice za svakodnevnu uporabu štrikale su se od sirove, nebojene vune, upredene na prelji. 

»Svagdanje zokne imale su saru široku dva prsta, koja je bila reljefna, ostali dio bio je ravan. Za svečanije čarape, koje su se obuvale uz narodnu nošnju, vuna se izbjeljivala. Štrikale su se s mustrama, pa smo imale ‘čerape na ružmarine’ i ‘čerape na gukice’. Znanjem i maštom pravile smo reljefe na sari, koja se radila sve do stopala, koje je jedino bilo glatko. Ja sam obožavala štrikanje ljopa. Izrađivala sam i merkovane, danas ih je malo u selu. Jednostavno, natjecale smo se koja će od nas napraviti ljepšu šaru, koja će uraditi više pari. Udajom sam se okrenula drugim obvezama, kuća mojega muža rano se okrenula kupovini odjeće i obuće. Došla su djeca, pa uposlenje i tako sam malo-pomalo zapostavila svoje omiljene djelatnosti. Odlaskom u mirovinu i uključenjem u ‘Šokadiju’ vratila sam se i svojem hobiju. Opet su mi igle u rukama, jedino mi pomalo nedostaje djevojački vid i mirna ruka, pa tako izrada mojih rukotvorina traje malo dulje nego u mlađim danima«, priča Ana dok nam pokazuje jedne merkovane ljope. 

ŠTO SU LJOPE?: Ljope su lagana obuća štrikana od vune. Štrikale su se jednobojne, obično crne ili zagasito smeđe za svakodnevnu uporabu i za korotu, a i one svečane, šarene i najsvečanije, merkovane. Šarene ljope štrikale su se od bojene vune. U dućanima se nekada prodavala boja za vunu u prahu, pa bi je žene rastvarale u određenoj količini vode uz dodavanje octa i soli, te u njoj prokuhavale određenu količinu vune. Poslije bojenja vuna se ispirala i tako pripremljena išla na daljnju obradu. Ovisno za koji uzrast, ljope su se štrikale uz uporabu manje ili više jarkih boja. Svaka djevojka ili žena imala je nekakvu svoju mustru, svoj prepoznatljivi stil. Sve naštrikane ljope bile su unikati, jako bi teško, skoro nemoguće, bilo pronaći dva ista para. 

Najcjenjenije su bile merkane ljope. Naštrikale bi se obične, jednobojne, a onda bi se uz pomoć igala na njima vezle mustre, obično cvjetne. Ovaj vez bio je već prava umjetnost. Osnova je obično bila ili bijela, ili neka od jako svijetlih, živih boja. No, to još nije bio kraj posla. Naštrikane ljope bi se odnijele kod šustera, kojih je u mjestu bilo nekoliko i svi su imali dovoljno posla, kako bi ih »podkrpo«, odnosno prišio na njih đon od kože i tek tada bi bile spremne za uporabu. Sve ovo izgleda krasno i jednostavno, no, sve je manje žena mlađe dobi koje uopće i znaju štrikati. Merkane ljope danas u Sonti nije jednostavno pronaći, šarene i jednobojne još uvijek štrikaju žene starije i rijetko koja mlađe dobi. Problem je i sa šusterima, ljope i kad se naštrikaju, nema ih tko »podkrpat«. A kulturno-umjetnička društva vape za njima.          g