Arhiv tekstova

Često se susrećemo s ljudima koji se tuže na druge. Najčešće su to stariji i roditelji, koji su svojoj djeci dali sve. A kome će, ako neće svojoj djeci? Zabuna je u tome što očekuju da im se na isti ili sličan način vrati. Tako pod stare dane izgube mjeru realnoga i od svoje djece očekuju da im se »vrate«. Generacije idu naprijed i ne mogu se vraćati nazad. 

S druge strane, činjenica je da »brzi hod« nove generacije stvarno zanemaruje svoje roditelje i dobročinitelje, kao da bi bili, postojali i imali to što imaju bez roditelja i dobročinitelja. Nezahvalnost je tada najgorče iskustvo. Kako spasiti i jednu i drugu generaciju od osjećaja ogorčenosti i nezadovoljstva? Tražeći odgovor na to pitanje, koje mi se stalno postavlja, u jednoj knjizi starijeg izdanja našao sam i ovu priču: 

PRIČA O STABLU: Postojalo je neko stablo koje je veoma voljelo jedno dijete. Zbog toga ga je dijete svaki dan posjećivalo. Dijete je bralo, trgalo i skupljalo njegovo lišće i pravilo krune za svoju glavu, da bi glumilo kralja prašume. Penjalo se na deblo i vješalo o grane. Jelo je njegove plodove. Tada su se sprijateljili. Kada bi se dijete umorilo, uspavalo bi se u sjeni velikoga prijatelja, a grane su mu pjevušile. Vrijeme je prolazilo, a dijete je raslo. Kada je dijete odraslo stablo se osjetilo samo i samotno. Jednoga je dana odraslo dijete došlo k stablu vidjeti i posjetiti ga. Stablo mu je reklo: – Približi se bliže, dijete moje! Popni se na moje deblo i prošeći po mojim mekanim granama, najedi se mojih plodova, poigraj se u mojoj sjeni i budi sretan! Dijete je odgovorilo: – Već sam odrastao da bih se penjao po stablima i igrao. Sada želim kupiti stvari i igrati se s njima. Želim samo novac. Došao sam zato da mi dadeš novac. – Žao mi je! – odgovorilo je stablo. – Nemam novca. Imam samo listove i plodove. Uzmi moje plodove i prodaj ih u gradu. Tako ćeš se domoći novca i bit ćeš sretan. 

Tada se nekadašnje dijete popelo na stablo, pobralo njegove lijepe plodove i odnijelo ih u grad prodati. Stablo je bilo radosno. No, dijete je predugo ostalo i nije se došlo javiti stablu... Stablo je zbog toga postajalo sve žalosnije i turobnije. Došlo je vrijeme da se dijete ponovno pojavilo, a stablovoj radosti nije bilo kraja: – Primakni se prijatelju moj, popni se na moje grane, odmori se i budi sretan! – Imam previše posla i nemam vremena verati se po tvojim granama. Meni sada treba kuća, jer sam se nakanio ženiti. Možeš li mi ti pomoći naći kuću? – Nemam kuću. Moja kuća je šuma, ali ti možeš, prijatelju, odrezati moje grane i od njih načiniti sebi kuću i tako ćeš ponovno biti sretan. Mladić je odrezao sve grane sa stabla i odnio ih od njega sebi načiniti kuću. Zbog toga je stablo bilo ponovno sretno. Zadugo stablo nije vidjelo svog prijatelja. Kada se napokon pojavio, stablo je od radosti jedva moglo govoriti: – Primakni se, prijatelju, da se malo »poigramo«! – Previše sam ostario, umoran sam i razočaran da bih se mogao igrati. Tražim jednu lađu da bih mogao daleko pobjeći odavde. Možeš li mi pomoći, možeš li mi ti dati lađu? – Odreži moje deblo i napravi sebi lađu! Njome ćeš tako moći otploviti kamo hoćeš i postat ćeš sretan čovjek. Čovjek je odrezao deblo i napravio sebi lađu da može pobjeći. Stablo je ponovno postalo sretno, ali ne kao prije. Nakon mnogo vremena čovjek se ponovno vratio svome stablu. – Na moju i tvoju žalost, prijatelju moj, nemam ti više što darovati... nemam više nijednoga ploda. – Moji su zubi preslabi da bih mogao jesti plodove! – uzvratio je čovjek. – Nemam više grana da bi se na njima mogao njihati i ljuljati. – I suviše sam ostario da bih se ljuljao na granama. – Nemam više ni debla. Ne možeš se više gore penjati. – Previše sam umoran da bih se mogao penjati. ­  Razočaran sam! – uzdahne stablo. Tako bih ti želio nešto pokloniti... ali nemam što. Sada sam samo stari i osamljeni panj. Svega se sjećam, ali... – Više mi gotovo ništa i ne treba – odgovori čovjek. Samo mi treba malo mjesta da sjednem i da se odmorim u miru. – Pa dobro! – kaže stablo, šireći se koliko je moglo. – Stari panj je upravo kao stvoren za odmor. Primakni se, prijatelju moj, sjedi ovdje! Sjedi i odmaraj se do mile volje. Čovjek je tako i učinio. A stablo je uistinu bilo sretno...

VREDNOVANJE: Što je poruka? Najveće bogatstvo stabla je upravo u tome što se darovalo do kraja, pa makar i ostao stari odrezani panj, ipak je sretan. Čovjek, prijatelj stabla, ipak nije sretan. Sreća se dogodila kad se počeo odmarati, sada već na starome panju, ali ipak zajedno. Sreća je i u »sukobu generacija«, kada znaju sjesti zajedno i kada »panj« ponudi svoje iskustvo, a »nadobudni« prihvate mogućnost izmjene iskustava u mirnom dijalogu. Sukob generacija nastaje onda kada se ne priznaje starijima da su prešli put koji je ušao u povijest, da su gradili sebe i da su se istrošili za mlađu generaciju, a mlada generacija bi trebala uočiti te žrtve i tu »ugrađenost« u svoju stvarnost, uz svijest da »povijest ne počinje s njima«. Tužna je, u svakom slučaju, svaka vrsta odbacivanja bez vrednovanja. Vrednovanje je najpošteniji pristup stvarnosti, jer je realnost koja se da i upoznati i upotrijebiti. Stablo je stvarno dalo sve od sebe. Čovjek je stvarno upotrijebio sve što je dobio. Zašto to ne priznati? To nepriznavanje je izvor razočaranja i boli. Konačno, nije li zajednica upravo po tom bogata što je slojevita i što se prepliće iskustvo i traženje, napor i uspjeh, a sve završava novom stvarnošću, koja je djelo ne jednoga i samo jedne generacije, nego djelo koje je početo, nastavljano i ima svoju budućnost. Ako se generacije isključuju, niječe se prošlost, ali takvoj generaciji zasigurno nema ni budućnosti. I panj, iako je star, ima svoju vrijednost.                                                        g