Arhiv tekstova

Od ide­je do fil­ma

Branko Ištvančić  rođen je 1967. u Subotici. Prve filmove snimao je u zavičajnom Tavankutu na 8 mm filmskoj vrpci. Prvi snimljen amaterski film je snimio 1982. godine pod nazivom »Pokretne slike moga dide«. Ubrzo nakon toga, 1983. godine, snimljen je i drugi film »Berber na biciklu«. Ovaj posao je učio od prvog nastavnika filma Zoltána Siflisa, redatelja i pedagoga iz Subotice. Prije studija je radio na željezničkoj pruzi Subotica – Sombor – Vinkovci kao prometnik vlakova u stanici Tavankut. Diplomirao je filmsku i TV režiju 1999. godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
    Tijekom studija režirao je kratki igrani film »Rastanak« 1993. First Film Foundation iz Londona uvrštava ga u program New Direction, u izbor šest najzapaženijih filmova mladih europskih redatelja. Bio je asistent režije u filmovima Zrinka Ogreste »Isprani« 1995. i »Crvena prašina« 1998. Prije dvije godine se zaposlio na HRT-u, gdje je režirao brojne dokumentarne filmove, obrazovne emisije, serijale i igrani film. Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja.
NAGRADE I USPJESI: Dokumentarni film »Plašitelj kormorana« hrvatska filmska kritika uvrstila je među najbolje dokumentarne filmove devedesetih godina u Hrvatskoj. Ovaj film je snimljen 1998. godine.
     »Prvi samostalni, amaterski, dokumentarni film sam snimio u Subotici 1982. godine, na 8 mm traci u trajanju od 10 minuta. To su pokretne slike moga dide, koji plete ‘košareve od pruća’ i priča o svom životu. Ovaj film je nagrađen na nekoliko festivala amaterskog filma. Ubrzo nakon toga, već 1983. je snimljen novi film, pod nazivom ‘Berber na biciklu’. To je amaterski, samostalni film, koji je također snimljen u Tavankutu. U njemu se govori o neobičnom zanimanju brice – ‘berbera’ koji, ‘brije i šiša po salašima i njivama’, putujući na svom biciklu i bez brijačnice. Ovaj film je također prikazan na više amaterskih festivala. Godine 1992. režirao sam nijemi film ‘Križ mojih ruku’. Iste godine je režiran film ‘Autobiografija’ koji je morao napraviti svaki student. Film ‘Rastanak’ je kratki igrani film u boji. Ovaj film je uvršten u program za izbor šest najzapaženijih mladih europskih redatelja New Directions.’Zlatna uljanica’ je naziv sljedećeg filma, koji je dobio nagradu Glasa koncila za promicanje etičkih vrijednosti na filmu na Danima hrvatskog filma 1996. godine« kaže Branko Ištvančić. Tu su još mnogi filmovi: »Zamrznuti kadar« 1999. godine; ‘Željeznicu guta već daljina’ 2000. godine; »Čelični zagrljaj« 2001. godine; ‘Teta Liza’ 2002. godine, iste godine je režirao i film pod nazivom ‘Lovac na puhove’.
    Ono što je sada najaktualnije je film pod nazivom »Bunarman«, koji je režiran 2003. godine, za kojeg je dobio mnogobrojne nagrade i s kojim se predstavio na mnogobrojnim filmskim festivalima. Ovaj film je ušao u program jednog od najvećih festivala za dokumentarne filmove »Silverdocs 2004«, koji je održan u okviru američkog filmskog instituta u Americi. Kako nam priča Branko Ištvančić, ono što je bitno je  da se do sada na tom festivalu nije predstavio niti jedan hrvatski film. Iako je sudjelovao na mnogobrojnim festivalima, ovo je jedan od najvećih festivala. Iz tog programa se bira film koji ide na nominaciju za Oskara.
CILJEVI U BUDUĆNOSTI: »Ono što je kod mene glavni problem je to, što još uvijek nisam napravio dugometražni igrani film. Postoje već tri scenarija, ali tu su glavni problem – financije. Nakon svih ovih uspjeha u vezi dokumentarnih filmova, doživio sam nekakvu vrstu ignoriranja od strane Ministarstva kulture, koje je jedino i glavno za financiranje. Oni svake godine dodjeljuju sredstva za igrane i dokumentarne filmove. Iako svi hvale moj rad, još uvijek nisam ništa dobio. Dvije godine nije objavljen natječaj, jer nije bilo sredstava radi raznih problema, jer je novac bio potrošen na druge stvari. Radi tih problema mi moramo čekati svoju prvu priliku, kažem mi, jer nisam ja jedini redatelj koji nije dobio nikakva sredstva za ostvarenje onoga što radim. Ima nas više mladih redatelja, koji čekamo da svoje znanje i umijeće prikažemo na filmskom platnu, u kazalištu, ili negdje drugdje. Svi se čude kako u Hrvatskoj ima loših filmova, a ja mislim da imamo dobre scenariste, samo je problem u tome što to nitko ne vidi. Izgleda da nije potrebno imati dobar scenario, da bi dobili sredstva, nego nešto sasvim drugo«, kaže Branko Ištvančić.
    Neke od želja, koje se u skorije vrijeme trebaju i početi ostvarivati, je film o slamarkama, pod nazivom, »Od zrna do slike«.
     »To je nešto što je zanimljivo u Hrvatskoj. Bio bi to jedan veliki projekt, koji bi se snimao ovdje i to u godinu dana, kroz sva četiri godišnja doba. To je zamišljeno tako da slamarke siju žito u svom vrtu i to starinske vrste žita. Zamišljeno je tako da bude prikaz od sijanja žita, sve do stvaranja umjetnosti, točnije pravljenje slika od slame. To bi bio cjelokupan prikaz tih vrijednosti. Bila bi to jedna velika produkcija, na kojoj bismo uskoro trebali početi raditi, točnije, to bi se moglo početi ostvarivati već na jesen. Promocije i premijere bi bile u Subotici i Zagrebu. Na neki način, to bi bio moj doprinos svome narodu. S televizijom već nekoliko godina planiram napraviti film o Peri Tumbasu Haji, našem legendarnom tamburašu, gdje bih volio da sudjeluje ansambl ‘Hajo’, Stipan Jaramazović i Subotički tamburaški orkestar. To već  godinama  planiramo i sada bi se to trebalo ostvariti. Ovaj film se planira za iduću godinu«’ kaže mladi redatelj. U nekoj budućnosti  voljeo raditi i serijal o bunjevačkim običajima, kao što je Dužijanca, polivači i mnogo toga. To je za sada ideja koju treba razraditi. No, ovdje, u Subotici, kako kaže  Ištvančić, ima toliko toga, te se nada da će se sve to polako i ostvarivati. No, ipak ono što on sada najviše očekuje je njegov prvi igrani film.