Arhiv tekstova

»In vino veritas«, govorili su stari Rimljani i nitko im ne oponira niti nakon više od dva milenija. A prije Rimljana, slično su govorili i stari Grci, koji su samo slijedili mnoge druge narode s Istoka, koji su, opet, sve to čuli, naučili i iskusili od starih Kineza, za čije je mudrace, tako bar pisani tragovi govore, fizičko pijanstvo služilo kao sredstvo za postizanje duhovnog pijanstva, kada se misao oslobađa svakodnevnih stega.

Perzijanci su, međutim, bili najpraktičniji narod takozvanog starog svijeta. Imali su običaj pijani donositi odluke o najvažnijim stvarima (ne samo stanovništvo već i seoski starješina, pa čak i sam vladar). I ono što im se za vrijeme savjetovanja i pijanke najviše dopalo, netko je trebao sljedećeg dana trijeznima ponoviti. Ako bi im se i onda dopala – oni bi tu odluku usvajali, ako ne – odbacivali su je. No, dešavalo se i obratno – ono o čemu su se trijezni dogovarali, morali su kao pijani još jednom promisliti... 

MELEM ZA DUŠU: Tako kažu pisani tragovi i predaja, a tako nekako misle mnogi i danas. Ali, ne svi. Ili, točnije, u našim je krajevima sve manje onih koji vole i znaju uživati u vinu i prepustiti se čarima pića, koje je simbol svih vremena – od antičkih do današnjih. Na ovim je, barem, prostorima kriza učinila svoje, nestalo je pravih vina iz restorana i prodavaonica, a njihovo su mjesto zauzeli »bućkuriši« u kojima je jedina »istina« samo glavobolja sutradan. 

Među onima koji, međutim, ne posustaju su Petar i Tünde Čuvardić, jedni od svega nekoliko poznatijih proizvođača vina u subotičkoj regiji. Sebe ne smatraju velikim proizvođačima, ali njihova su vina doista melem za dušu.

»Proizvodnjom vina počeo sam se baviti krajem osamdesetih godina, kada sam se oženio«, priča Petar Čuvardić. »Suprugin je otac imao vinograd, pa je ovaj posao praktički neka vrsta naslijeđa. Djed se time bavio iz hobija, a tako sam i ja počeo. No, budući da mi je ovo na neki način i struka, kasnije se razvilo u posao.«

Petar Čuvardić je inače Somborac, a u Suboticu je došao kao mladi diplomirani agronom. Radio je u »Agrokombinatu« 11 godina, a kasnije u poduzeću »Agroseme Panonija«. Sada je u tavankutskom »Jugoagraru«. Godišnje proizvede između 7000 i 8000 litara vina, i to od starijih sorti najviše bouvier, zatim kevedinku i kadarku, a od novijih sorti merlot, cabernet frankovka i chardonnay. I sve to s vinograda površine od hektar i pol, na Kelebijskom putu, nekoliko kilometara od Subotice prema granici s Mađarskom.

»Nije ovo lak posao. Drago mi je kad čujem kako netko ima velik vinograd – 10, 20 ili više hektara, ali kad samo pomislim koliko je rada za to potrebno, brzo promijenim mišljenje. Ovdje treba najmanje godinu i pol dana, a obično dvije, da bi se, uz puno zalaganja i rada, vratio uloženi novac. Nama, recimo, država ništa nije pomogla, sve radimo iz vlastitih sredstava, nema smisla ukopavati se u kredite. Ali, sve bi to bilo drugačije i lakše, kada bi prodaja bila veća. Nažalost, kod nas je kultura pijenja vina veoma slaba.«

PROMIDŽBA: I doista, ako se uzme u obzir podatak, kako je u Srbiji potrošnja vina ispod 2 litre godišnje po stanovniku, dok je već u susjednoj Mađarskoj preko 30 litara, postaje jasno o čemu Čuvardić govori. 

»Kad pogledate što se danas pije po našim restoranima i kafićima, vidite da se to sve promijenilo«, kaže Čuvardić. »Mladi piju pivo i žestoka pića, a dobrim vinom smatraju jedino ono koje je slatko, a zapravo je čista kemija. Slušam kako mnogi kažu – evo, pio sam dobro vino, sangriju, baš je fino, slatko. Na to nemam komentar.«

Gdje je nestala vinska kultura, makar u ovom dijelu države u kojem je ona oduvijek postojala? Jer, naši stari još do prije 30 ili 40 godina nisu niti pili drugo piće osim vina. Ta je kultura nestala s nestankom dobrog života, a definitivno iščezava s bljedilom sjećanja na taj dobar život. Nova su vremena, s jurnjavom za novcem i navalom prevaranata, s dućanskih polica i kavanskih šankova uklonili prava vina i nadomjestili ih krivotvorevinama. Kemijskim je mućkanjima za jeftin novac proizvedeno nešto što sliči vinu i prodaje se kao vino, ali vino nije. I po boji, i po mirisu, i po okusu, a ponajviše po reakcijama u »danu poslije«, razlikuje se od pravog vina. Ali, ni vino više ne prodaje kvaliteta, nego cijena.

Kako bi pokušali ostati u sedlu, a ponajprije vratiti narodu kulturu pijenja vina, neki su se subotički vinari i ljubitelji vina prije nekoliko godina udružili i osnovali Red vitezova vina Arena Zabatkiensis. Među njima je i Petar Čuvardić. Vraćanje tradiciji vinogradarstva i vinskim običajima u subotičkom kraju glavni je razlog njihova djelovanja, a svrha i filozofija postojanja ovog viteškog reda jest njegovanje kulta vina i vinograda.

»Pokušavamo i na taj način promicati kulturu pijenja vina i svega što ima veze s grožđem i vinom«, kaže Čuvardić.

VINA S PIJESKA: Za vina se obično kaže kako su najbolja ona s blagih padina na osunčanim bregovima. U Subotičkoj pješčari takvih obronaka i bregova nema, ali dobrih vina ipak ima. Na sajmovima Čuvardići redovito osvajaju nagrade, a već su dva puta za svoje vino dobili Veliku zlatnu medalju u konkurenciji 460 uzoraka.

»Obična je fama da dobro grožđe uspijeva samo na brežuljkastom području«, kaže Petar Čuvardić. »Na kvalitetu grožđa utječu ne samo klima, nego i mnogi drugi činitelji, kao što su – zemljište, sorte, način rada i obrađivanja vinograda. Tvrdim da su mnoga naša vina bolja od onih koja se uvoze. Problem je što mnogi, pokušavajući zaraditi, idu na količinu, a na štetu kvalitete. To i je veliki problem, ovdje nema dobrih vina, ali ne zbog zemljopisnog položaja i konfiguracije terena, nego zbog toga što ljudi pokušavaju proizvesti i prodati više od onoga što realni kapaciteti vinograda nude. Da imamo standardizirana vina, sve bi bilo u redu. Imali bismo odlična skupa vina i jeftina lošija vina, pa neka ljudi biraju. Ovako su oni najčešće prevareni, jer im se u restoranima skupo prodaju zapravo jeftina, loša vina. A upravo zbog nedostatka vinske kulture mnogi ne znaju razlikovati loše od dobrog vina. Pogledajte u restoranima, kad naručite vino, konobar vas pita – koje ćete, crno ili bijelo? U našem kraju nema puno ljudi koji znaju prepoznati i diktirati kvalitetu«. 

Čuvardići u svom vinogradu završavaju novu investiciju – gradnju podruma površine od oko 70 četvornih metara, na dubini od 3 metra. Upravo sade novih 1500 čokota vinove loze, sorte bouvier. Planiraju i flaširati i etiketirati svoje vino i tako ga, standardizirano, prodavati. Nemaju ambicija prerasti u velike proizvođače, ali ne žele odustati od proizvodnje kvalitetnog vina. Pa, koliko ga ima – ima. I od toga se, kažu, može živjeti pristojno. 

Zvonimir Perušić