Arhiv tekstova

Imovina, kao i poslovanje hrvatskih kompanija u Srbiji, nisu pretrpjeli značajniju štetu poslije hrvatskog priznanja neovisnosti Kosova, ali posljedice bi mogle proizvesti neprimjerene reakcije srbijanskih dužnosnika na račun Hrvatske, smatra veleposlanik RH u Beogradu Tonči Staničić. 

On je u razgovoru za program na hrvatskom jeziku Radio Subotice istaknuo kako Srbija ipak omogućava razvoj i jačanje nacionalnog identiteta hrvatske manjine, no, da ova zajednica te mogućnosti ne koristi. 

Gostujući u emisiji Otvoreni studio Tonči Staničić je rekao kako šteta po hrvatske interese, koja je prouzročena nasiljem na ulicama, nije ono što zabrinjava. 

»Ono što nas brine je što je, nažalost, nakon ovoliko vremena od rata, Hrvatska i dalje mjerilo i kriterij skoro svih stvari u Srbiji. Ono što uočavamo jest da je to zato što je, nažalost, Hrvatska unutarnje političko pitanje u ovoj državi i o Hrvatskoj se vrlo često govori u bilo kojoj predizbornoj kampanji. ‘Oštri se jezik’ na Hrvatskoj, jer se valjda očekuje da će to pridobiti određeni broj birača na izborima. To se može tolerirati do neke mjere, ali teške riječi, osobito izrečene od visokih predstavnika jedne države, ipak ne mogu nestati nakon što prođe izborni ciklus i biti zaboravljene. To je izrečeno, zapisano, objavljeno i uvijek ostaje kao jedan neprijatan trag u našim odnosima – uvijek to znači korak, dva ili tri natrag i onda se moramo vraćati na ono gdje smo bili«. 

Upitan kako komentira stajališta u hrvatskoj manjinskoj zajednici da se u Hrvatskoj malo izvještavalo o položaju Hrvata u Srbiji u razdoblju poslije hrvatskog proglašenja neovisnosti Kosova, veleposlanik je odgovorio: 

»Nije uvijek loše ako se o manjinama ne govori. Kada su previše u medijima, onda ta nazočnost u medijima može provocirati neke reakcije na terenu. Volio bih da se stvari odvijaju na prirodan način, a ne da se o manjinama i njihovim problemima raspravlja u medijima«. 

Među ostalim, rijetko i površno izvještavanje o položaju hrvatske manjine, mnoge učvršćuje u stajalištu da matična zemlja nedovoljno skrbi o sunarodnjacima u Srbiji. Staničić ističe kako je takva ocjena neutemeljena. 

»Definitivno nije istina da hrvatska Vlada i matična država ne pomažu hrvatsku manjinu u ovoj državi. Dapače, ne samo da, kada je o sredstvima riječ, hrvatska država izdvaja stalno sve veća i veća sredstva za potrebe manjine, nego već tri godine za redom, hrvatska Vlada izdvaja i znatna dodatna sredstva za određene projekte u okviru hrvatske manjinske zajednice. Moja je generalna ocjena da bi pripadnici lokalne zajednice, pogotovu njihovi politički predstavnici, trebali pomesti ispred svojih vrata i vidjeti što oni rade za zajednicu i jesu li oni mogli napraviti nešto više ili nešto drugo«. 

Veleposlanik ističe da postoje problemi u odnosima domicilne države i hrvatske manjine, ali da i pokraj toga postoji dovoljno prostora za unapređenje manjinskih prava. 

»Mislim da koliko god ponekad ima problema na strani nekih tijela domicilne države oko ostvarivanja tih prava, vjerujem da isto toliko problema ima zahvaljujući nesnalaženju na strani hrvatske manjinske zajednice. Dakle, ne može osnovno pravo Hrvata, koji su građani i ove države, biti rješavano u Zagrebu. Odnosno, Zagreb može pomoći, ali pretpostavka za to je da se Hrvati, kao manjina, obrate svima onima koji su u ovoj državi mjerodavni za rješavanje njihovih problema«. 

U tom kontekstu veleposlanik zaključuje kako je položaj Srba u Hrvatskoj bolji nego Hrvata u Srbiji, ilustrirajući to činjenicom da vodstvo srpske manjine neposredno surađuje s Vladom Hrvatske, a od prije nekoliko mjeseci u tome tijelu imaju i svojega predstavnika. 

Josip Stantić