Arhiv tekstova

Navike 

 

Prema riječima CeSID-ovih koordinatora, koji su prošle godine proveli istraživanje javnog mnijenja među pripadnicima četiriju nacionalnih manjina, najteže je bilo anketirati Hrvate u Srijemu jer tamo još uvijek postoji određeno suzdržavanje od javnog izražavanja nacionalne pripadnosti. Na sastanku predstavnika hrvatskih srijemskih udruga i NIU »Hrvatska riječ«, održanom u Novom Slankamenu, također smo čuli da strahovanja od incidenata nisu nestala i da se srijemski Hrvati ustežu javno očitovati svoju nacionalnu svijest, pa makar i tako što će na kiosku zatražiti Hrvatsku riječ. Dva su različita izvora, ali zaključak je isti – strahovi kod Hrvata u Srijemu još uvijek nisu nadvladani! Nakon masovnog egzodusa Hrvata devedesetih godina, oni koji su ostali živjeti u Srijemu vrlo oprezno iskazuju svoj nacionalni  identitet.  Strahuju da se to njihovim starim ili novim susjedima možda neće svidjeti, a u strahu su i od novih incidenata kojih je tijekom proteklih godina ionako bilo previše. 

Pušu li oni na hladno ili su njihova strahovanja opravdana, teško je govoriti. Ali, imajući u vidu agresiju prisutnu u govorima pojedinih političara u Srbiji, kao i porast nasilja u društvu uopće, čini se kako opreznosti u iskazivanju svoje »drukčije« nacionalne pripadnosti nikad dosta.  Jer opće je poznato da manjine često postaju »žrtveni jarci« kada se društvo nađe u krizi. Preko njihovih se leđa najčešće prelamaju frustracije većine. A u Srbiji, još uvijek, nije nestala »navika« da se za vlastite probleme uvijek optužuju oni »drugi«. I dalje je pojedinim političarima omiljena disciplina »pronalaženje neprijatelja«, a među njima se često nađe i Hrvatska.  Oni, istina rijetki, koji upozoravaju na svu pogubnost takve retorike i potrebu da umjesto optuživanja drugih otpočne  proces suočavanja s vlastitom lošom prošlošću i sami lako postanu »državnim neprijateljima«. 

Engleski sociolog Herbert Spencer utvrdio je, na temelju izučavanja različitih društava, da nepoštivanje života, vlasništva i prava  »neprijatelja« nužno dovodi do  nepoštivanja života, vlasništva, prava uopće, te da je »nevjerojatno da će osjećaji koje uzgajaju neprestani sukobi vani, izostati kod kuće«.  Iako je od rata prošlo dosta godina, retorika »proizvodnje neprijatelja« nije nestala s političke scene. No sada se agresija, koju takva retorika generira, teško može prazniti na vanjskom »neprijatelju«, a  to onda uzima svoj »danak« u samom društvu koje takvu retoriku dopušta i opravdava agresiju političkim i »patriotskim« razlozima. 

 J. D.