Arhiv tekstova

Sviđa mi se ovaj naslov kojim je papa Benedikt XVI. označio jedno svoje razmatranje. Nekako se osjeća sve veći umor, a u stvari i nije umor nego upravo usahnuće i tromost. Ovih dana se polako iza kulisa pojavljuje jedan aktivizam koji sve više ponižava one prave i velike ljudske vrijednosti i čovjeka dovodi do stanja lažnoga života prema sebi i neutemeljenog optuživanja prema drugima. Nalazimo se, dakle, u vremenu kada se stvarno može postaviti alternativa: biti ili ne biti. Crkva mora u tom i takvom stanju odgovarati glasom nade koja joj je povjerena i pozivati na dostojanstvo čovjeka. Razmišljamo parafrazirajući velike misli tada još kardinala Ratzingera. 

Korijen očaja treba tražiti u tromosti, ali se njome u svakom slučaju misli nešto puno više i dublje od puke lijenosti, manjka volje za aktivnim djelovanjem. Tromost je identična sa »žalošću ovoga svijeta«  za koju sveti Pavao kaže kako vodi u smrt. Što je tajanstvena žalost ovoga svijeta? Prije ne tako dugo vremena ova nam se riječ mogla činiti mračnom, odnosno irealnom, jer je izgledalo tako kao da su djeca ovoga svijeta radosnija od vjernika, koji zbog skrupula savjesti ne uspijevaju vedro uživati u životu te pomalo zavidnički gledaju na nevjernike, kojima je bez briga i strahova otvoren čitav rajski vrt zemaljske sreće. Razlog je velikog istupanja iz Crkve zacijelo bio i taj što su se ljudi konačno htjeli osloboditi mučnih granica, unutar kojih nije bilo zabranjeno samo jedno stablo vrta, nego gotovo sva njegova stabla... Izgledalo je tako kao da samo nevjera može osloboditi za radost. Kristov se jaram mnogim kršćanima novoga vijeka nipošto nije činio tako »laganim«; osjećali su da je odveć težak, barem onaj koji im je bio ponuđen u Crkvi. 

KORIJEN ŽALOSTI: Danas, kada su okušana sva obećanja neograničene slobode, iznova započinjemo shvaćati riječi »žalost ovoga svijeta«. Zabranjeni užitci gube svoj sjaj u trenutku kada više nisu zabranjeni. Morali su i moraju biti radikalizirani, morali su se sve više povećavati – da bi naposljetku postali bljutavi, jer su svi konačni, a glad za beskonačnim raste. Tako danas često vidimo upravo na licima mladih ljudi neobičnu gorčinu, rezignaciju, koja je daleko od poleta mladenačkoga zapućivanja prema nepoznatome. Najdublji korijen ove žalosti je nedostatak velike nade i nedostižnost velike ljubavi: sve čemu se još može nadati je poznato i svaka ljubav se pretvara u razočaranje konačnosti u svijetu, čiji su veliki nadomjestci tek jedno pokrivalo duboka očaja. Tako sve konkretnija postaje istina da žalost svijeta vodi u smrt, samo još flert sa smrću, okrutna igra sile je dovoljno privlačna da stvori privid zadovoljenja. 

»Budeš li to jeo, umrijet ćeš« - to odavna više nisu mitološke riječi. Promotrimo još malo pobliže ovaj prvi korak prema određenju biti »žalosti ovoga svijeta«, odnosno metafizičku tromost i njezinu fizionomiju. Tradicionalna kršćanska antropologija kaže da ta žalost potječe od nedostatka velikodušnosti, od nesposobnosti da se vjeruje u veličinu čovjekova poziva, koju nam Bog dodjeljuje. Čovjek nema povjerenja u svoju vlastitu istinsku veličinu, on želi biti »realističniji«. Metafizička bi tromost prema tomu bila istovjetna s onom pseudoponiznošću, koja je danas postala tako česta: čovjek ne želi vjerovati da se Bog njime bavi, da ga poznaje, ljubi, promatra, da mu je blizu. Postoji danas neobična čovjekova mržnja prema svojoj vlastitoj veličini. Čovjek promatra sebe kao neprijatelja života, ravnoteže stvorenja, kao velikoga ometatelja prirode, i bolje bi bilo da ga nema – njega, neuspjela stvorenja. Njegovo otkupljenje i otkupljenje svijeta bi se sastojalo u tomu da dokine sama sebe, da mu bude oduzet duh, da nestane posebnost čovještva i da se tako priroda ponovno vrati svojoj nesvjesnoj savršenosti, svome vlastitom ritmu i svojoj vlastitoj mudrosti umiranja i nastajanja.

METAFIZIČKA TROMOST: Na početku puta je stajala oholost htjeti »biti kao Bog«. Trebalo je odstraniti nadglednika Boga da bi čovjek bio slobodan, u nebo projicirana Boga vratiti u sama sebe i sam poput Boga vladati nad stvorenjem. Tako je potom uistinu došlo do neke vrste duha i volje, koji su stajali i stoje protiv života, koji su vladavina smrti. I što se to više osjeća, to se početna nakana sve više preokreće u svoju suprotnost, a pri tome ipak ostaje privezana uz isto polazište: čovjek, koji još samo želi biti svoj vlastiti stvoritelj i koji bi htio samo stvorenje iznova sastaviti boljom evolucijom koju je sam smislio – ovaj čovjek završava u nijekanju i uništenju sama sebe. On misli da bi bilo bolje da ga nema. Ova metafizička tromost može postojati zajedno s veoma mnogo aktivnosti i uposlenosti. Njezina bit je bijeg od Boga, želja da se bude sam sa sobom i svojom konačnošću, da nas ne ometa Božja blizina. U ovomu tekstu nije važno samo upozorenje o povezanosti izvanjske aktivnosti i krajnje tromosti bitka. Važnim se čini i to što odvažnost čovjekova poziva seže dalje od individualnosti ljudske egzistencije i ne može se svesti na puku privatnost. Društvo koje čovjekovu osobnost svodi na puku privatnost, a samo sebe određuje u posvemašnjoj profanosti (koja, uostalom, neizbježno postaje pseudo-religija i novi, zarobljujući totalitarizam) – takvo društvo po svojoj biti postaje žalosno, postaje mjesto očaja, jer počiva na redukciji čovjekova dostojanstva. Društvo, čiji javni poredak dosljedno određuje agnosticizam, nije slobodno društvo, nego očajno društvo, obilježeno čovjekovom tugom. Takav je, pak, čovjek u bijegu pred Bogom i u proturječju sa samim sobom. Crkva, koja ne bi imala hrabrosti predočavati i javnu vrijednost svoje slike čovjeka, više ne bi bila sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori. I Crkva može podleći metafizičkoj tromosti, prekomjerna vanjska aktivnost može biti bijedan pokušaj prikrivanja unutarnjega malodušja i tromosti srca, koje proizlaze iz siromašne vjere, iz odsutnosti nade i ljubavi prema Bogu i njegovoj slici i prilici – čovjeku. Budući da se više ne odvažujemo na ono što je bitno i veliko, to više moramo činiti ono što je nebitno, što je predzadnje. Ali, ostaje i neprekidno raste osjećaj da smo učinili »premalo« .

Što nam je, dakle, činiti? – pitali su prvi slušatelji apostola Petra. Odgovor je vrlo jasan iz ovoga što je gore izloženo. Moramo utvrditi točnu dijagnozu da bi mogli pružiti i pravi put liječenja. Uzalud nam je dizati stisnutu šaku protiv Boga i protiv sebe. Naša je budućnost, i kao osobe i kao pojedinca, samo u tome da prepoznamo svoju veličinu u veličini ljubavi kojom nas ljubi Bog. Ta spoznaja obvezuje da se ne možemo okretati drugomu optužujući i napadajući. Taj drugi je isto tako voljen kao i ja. Kad se on i ja prepoznamo kao mi, možemo nastaviti put zajedno. Čemu onda te uzaludne prozivke, osude i protesti? Ničemu. Treba nastaviti put okrećući se sebi i otkrivajući bogatstvo koje imam za sebe i od drugih. Poći već tako davno prijeđenim putem!                              g