Arhiv tekstova

Prošećimo kroz prostor, vrijeme i ljude. Putem slame. Kroz umjetnost u slami na jedan drugi način. Ovoga puta to neće biti predstavljanje slamarstva na etnološki, muzeološki ili neki drugi stručan pristup. Tek jedna lagana šetnja, jedan osvrt, pogled na to gdje sve živi, gdje je sve ima. Kakva je u rukama drugih naroda kad dostigne svoju konačnicu, svoj konačni oblik. Jesmo li mi jedinstveni, usamljeni, jedini u ovoj tako lijepoj, nama toliko prisutnoj i srcu prirasloj tehnici rada u slami?

Krenimo lagano u istraživanje. Zna se kada je sve počelo na ovim prostorima, poznato je kada se pojavila prva slika, a s njom započela i »Prva kolonija« izrade slika u tehnici slame. Iako još nedefinirana od strane stručnjaka, ona jest umjetnost, narodna, ruralna, tradicijska. Prihvaćamo je takvu kakva jest, stasala, takvu kakvom su je pojedinci doživjeli i iskazali.

Gdje se ona u svijetu još koristi, na koji način i u kom obliku? Tu bismo trebali malo zastati i porazmisliti. Naravno da nismo usamljeni, naravno da je ima diljem svijeta.

Ono što nas povezuje s tim svijetom jest ljubav prema ovoj tehnici. Uporaba slame, ali na način i pristup svojstven toj zemlji, tim ljudima, pojedincima, njihovom doživljavanju toga materijala.

Nama susjedna Mađarska »akcent« ima na pletivu u slami, na izradi predmeta, detalja od slame. Talijani također njeguju tradicijsko pletenje, ali to su nosivi predmeti – šeširi, prostirke za pod, košare, te papuče koje su se koristile nekada davno za snijeg. Najinteresantniji je »držač« od slame, koji se i danas koristi u selima Italije, a u njega se pohranjuju svježe sakupljena jaja.

Englezi također njeguju pletivo.Tu nalazimo sakralne detalje veoma bogato ukrašene. Nizozemska i Njemačka također njeguju pletivo, tamo se izrađuje nakit u svakovrsnom obliku. Ornamentika za zid, ukrasi za bor, sve što je prisutno i na našim prostorima.

Francuska, osim izrade torbi i šešira od slame, koristi slamu za ukrašavanje već postojećih predmeta. Tu se misli na već gotove proizvode, koji se koriste u svakidašnjem životu. Stolovi, stolci, ormari - obljepljuju se slamom, trakama od slame, vrlo brižno posloženom da se niti jedan spoj ne da prepoznati.

Ako idemo dalje, našom šetnjom dolazimo do Bjelorusije i Bugarske gdje je pletivo dovedeno do savršenstva. Izuzetni radovi, predmeti raznih dimenzija, makete. Neki su predmeti izrađeni u prirodnoj veličini.

U dalekom Meksiku također živi slama, izrađuju se maske, dječje igračke. I danas neka plemena za djecu izrađuju igračke od toga materijala. U dalekoj se Aziji predmeti izrađuju od rižine trske. Simboli su sakralnog karaktera. Uglavnom su to predmeti koji su se u ona, a također i u sadašnja vremena, izrađivali i koristili kao simboli, čiji  su oblici imali za cilj štititi kuću od raznih duhova i uroka.

Kanada i SAD imaju svoje asocijacije i mnoge udruge. Izrađuju se slike, ali u »flat« tehnici – ravne, u odnosu na naše, koje su trodimenzionalne. Izrada im je jednostavnija, boje slamu i igraju se bojama, prave kolorit, kao da promatrate neko slikarsko platno.

Za sam kraj ovoga našega predstavljanja, ili, kako je na samom početku i rečeno, šetnje putevima slamarstva, dolazimo do Švicarske. Namjerno je ostavljena za kraj, jer je posebna po mnogo čemu, pa i po uporabi same slame. Ono što fascinira i oduzima dah jest konac od slame. Da, izrađuju od slame konac. Vjerojatno je nezamislivo dok se to ne vidi. Imaju posebne strojeve pomoću kojih se izrađuje konac, kojim možete raditi vez.

Tu su igle za vez, naputci kako sve to rabiti. Odjednom se pred vama nižu kao čipka prekrasni, kao zlatom vezeni broševi, zavjese ukrašene vezom u slami, stolnjaci... Složit ćete se - slama i djeluje kao zlato, ona to i jest. Doista ne čudi što mnogi koje sam navela spominju kako je švicarska tehnika korištenja slame najljepša.

Sve je to očuvana tradicija kroz ruke drugih naroda, koji svoje umijeće rada sa slamom iskazuju na sebi svojstven način. Stvaranje nečega novoga rezultira očuvanjem staroga, tradicijskoga, ali kroz drugi izričaj.

Tradicijsko živi kroz nove ljude, njihove ideje, ali na njima prepoznatljiv i prihvatljiv način, ne osvrćući se s nekom težinom, jer  trenutačni doživljaj je trenutak samoga tvorca. Taj materijal osjeća svatko na svoj način – tome su dokaz mnoge ideje, pomaci u svemu ovome.

Imati dugu tradiciju, naučiti je, veoma je lijepo, može biti teret, ali u lijepome smislu. Čuvati je, ali je i preodjenuti u neko novo ruho, za neko novo doba koje donosi nove ljude. Ljude koji prihvaćaju nove ideje, koji cijene tradicijsko, ali isto tako prihvaćaju i  pomake u ovoj prekrasnoj tehnici koja živi na mnogim prostorima diljem ovog našeg planeta. 

 

Branka Dulić