Arhiv tekstova

Bijela je roda ptica gnjezdarica koja prostore središnje i istočne Europe naseljava u razdoblju od proljeća do jeseni. U travnju ili svibnju rode svijaju povelika gnijezda, najčešće na objektima koji dominiraju svojom visinom, poput dimnjaka ili električnih stupova, pa do onih krajnje neobičnih i neočekivanih mjesta. Ženka obično snese do pet jaja, na kojima ona i mužjak naizmjenično sjede sve dok se ne izlegu mladi koji brzo rastu. U lov na hranu isto tako idu naizmjenično. Odavno je ova ptica u puku postala simbolom rađanja novoga života, simbolom vjerovanja da upravo ona ljudima donosi bebe. Ili, možda, to nije vjerovanje, nego samo romantično pripovijedanje i odgovori djeci na upite otkuda ljudima bebe. To u ovoj priči i nije bitno, važno je to što je ova veličanstvena ptica, odnosno par ptica, odlučio sagraditi gnijezdo na krajnje neobičnu mjestu, na jednom nadgrobnom spomeniku koji svojom visinom dominira grobljem u Sonti. Spomenik je postavljen nad grobnicom njemačke obitelji Graber, a prva je u nju sahranjena Ilona, davne 1915. godine. Gnijezdo, simbol doma, simbol obitelji i zajedništva, simbol rađanja novoga života, postavljeno je na samo nekoliko metara iznad cijele plejade obilježja smrti. Možda nam je ovaj, pomalo filozofski orijentiran par roda, svojim klepetanjem, svojim ljubavnim zovom, svojom skrbi o mladima koje su stvorili, a i samim svojim odabirom staništa htio postaviti vječno pitanje filozofa, pitanje rađa li se život iz smrti ili život prethodi smrti. A možda i ne, možda su nam samo htjeli pokazati koliko je život jači od smrti. Zamislite sliku: smrt je pokrivena s nekoliko kubika zemlje ili betonskom plohom, na tlu su zemaljska obilježja, dug otišlim dušama, a samo nekoliko metara iznad, rode – tinejdžeri u gnijezdu mašu svojim krilima, bezuspješno pokušavajući poletjeti, a da još i sami ne znaju kamo. Dok ih, jednom, majka priroda svojom silom ne vine u zrak, sve dok im svojim zovom ne pokaže put k prostorima u kojima će prezimiti i dok ih sljedećega proljeća ne vrati k nama, na neke nove dominirajuće stupove, dimnjake... u neka novosagrađena gnijezda. Veliki se broj vraća u stara gnijezda kako bi stvorili novo potomstvo i dali svoj doprinos pobjedi života. I tako generacijama, tko zna otkad. Možda od 1916., a možda i... toga se vremena ne sjećaju se ni najstariji Sonćani, no jedino se sjećaju da su rode na spomeniku Graberovih viđali oduvijek, da su one, jednostavno, vremenom postale dio sonćanskoga groblja. Onaj dio groblja koji nam pripovijeda o praiskonskoj sprezi života i smrti, koji nam pokazuje kako se iz svake smrti rađa neki novi život i koji nam svakoga dana pokazuje kako smrt ostaje ispod razine tla, jedino, možda, duše umrlih uspijevaju poletjeti s mladim rodama.

g