Arhiv tekstova

Ljubav prema zemlji, zavičaju, prirodi, a nadasve prema radu, Antuna Kujundžića Didikovog već više od 20 godina jednako vraća iz grada na rodni salaš. U Subotici živi od svoga vjenčanja 1987. godine, ali svih ovih godina teško će spojiti više od nekoliko dana, a da izlaz iz gradske vreve ne potraži na salašu na kojem se rodio i odrastao. 

Prije podne na radnom mjestu u subotičkom poduzeću Agroseme Panonija, poslije podne na njivi ili u nekom drugom poslu, koji proistječe iz angažmana na zemlji, Kujundžićev je svaki dan ispunjen aktivnostima. I njegov, i čitave njegove obitelji – supruge Jasne i četiriju kćeri: Jelene, Andree, Marije i Nevene.

POSLIJE RADNOG VREMENA: Antun Kujundžić, 44-godišnji potomak jedne od najbrojnijih hrvatskih familija u ovom dijelu Bačke (samo u subotičkoj općini više je od 980 duša koje ponosno nose to prezime), rođen je na salašu do kojeg se dolazi ljetnim putom, nakon što se, otprilike, dva kilometra po izlasku iz Male Bosne prema Somboru skrene lijevo, prema Pavlovcu. 

»Rođen sam ovdje, odavde sam išao u osnovnu školu i u srednju tehničku školu MEŠC, tu sam živio i kad sam upisao Višu tehničku školu, koju, nažalost, nikad nisam završio«, priča Antun Kujundžić. »Nakon povratka iz vojske zaposlio sam se u subotičkom Bratstvu i tamo radio 4,5 godine, a onda sam prešao u Agroseme Panoniju i tu sam već 20 godina. Nakon ženidbe doveo sam suprugu Jasnu, koja je gradska djevojka, iz Kera, ovdje na salaš, da vidi kakav je ovdje život. Ostali smo dva tjedna i onda se preselili u grad. Tu smo i danas. Ali, svih ovih godina ja u sezoni poljoprivrednih poslova svakog dana, a izvan sezone najmanje dva puta tjedno, izlazim na salaš poslije radnog vremena u poduzeću.«

Dok su mu roditelji bili živi, Antun Kujundžić i njegovi dolazili su na salaš kako bi pomagali, a usput i sami koristili blagodati dopunskih prihoda sa zemlje. Donosili su, kaže, sve poljoprivredne proizvode u grad, kako za svoje potrebe, tako i za prodaju – mlijeko, sir, meso… Kada mu je otac umro 2001. godine, a majka se preselila u grad, prestali su uzgajati stoku i živinu i posvetili se isključivo ratarstvu i voćarstvu.

Kujundžić obrađuje 15 jutara svoje zemlje, baveći se ratarstvom na klasičan način. 

PREDNOSTI VOĆARSTVA: Uzgaja pšenicu, kukuruz i suncokret, a na nešto malo više od pola jutra ima voćnjak, sveukupno oko 200 stabala – šljive, uglavnom stenlej i nešto požegače, te marelice (kajsije zerdelije). A, gdje ima voća, ne može biti a da nema i rakije.

»Od pečenja rakije može se solidno zaraditi«, kaže Antun Kujundžić. »Godišnje ispečem oko 1000 litara različitih voćnih rakija – od jabuke, šljive, dunje i marelice do kruške viljamovke. I sve to dođe do potrošača, koji godinama od mene nabavljaju rakiju zato što znaju kako će ona uvijek biti iste kvalitete.«

Pecarski zanat naučio je od ženinog rođaka Ivana Vukovića iz Tavankuta, koji je bio poznati tamošnji voćar, a kome je Antun Kujundžić također pomagao u poslu. 

»Govorio mi je – vidiš, svaki voćar svake godine ima nov auto«, prisjeća se Antun Kujundžić. »I doista, s voćem ne može biti gubitka. Kad je zrelo, proda se kao svježe voće, a ako nema kupaca tada, ili ako cijena nije najbolja, onda se ostavi za rakiju. Kod povrća nije tako, ako se ne proda u sezoni, ako omekša, nemaš gdje s njim. A rakija se može prodati i nakon više godina.«

TAJNA DOBRE RAKIJE: A što je tajna dobre rakije – pitamo Antuna. »Prije svega, voće mora biti kvalitetno, zdravo i zrelo, a onda i da se poštuju svi rokovi u cijelom procesu proizvodnje. Nema tu velike nauke, ali se mora precizno pratiti vrenje koma (cefre) i sve ostalo u pravom momentu uraditi«, kaže Antun. A, što se izvjesnih »dodataka« tiče, onih koji mogu povećati količinu, ali i smanjiti kvalitetu rakije, Kujundžić je odlučan: »Nema razloga za takvo što. Ljudi bi to prepoznali i nitko mi ne bi došao iduće godine. Zašto bi bilo tko radio tako nešto, tim prije što ima koristi od poštene i čiste pro-izvodnje. Zašto preko kruha tražiti pogaču?«

Rakija se kod Kujundžićevih ne peče na salašu nego u gradu, a on veli kako je »premija raditi u svojoj kući«. Kada bi svakoga dana intenzivno samo pekao – po tri kotla na dan, trebalo bi mu najmanje 30 radnih dana godišnje samo za pečenje rakije, što je prilično naporno i dugotrajno.

A, što će biti kada jednog dana i ovdje počnu puhati europski vjetrovi, kada počnu vrijediti pravila Europske Unije i kad pečenje rakije po kućama postane strogo kontrolirano? »Ništa«, smatra Antun Kujundžić. »Prilagodit ćemo se tome i uklopiti. Ja i sada imam registrirano poljoprivredno gazdinstvo, jer smatram kako treba koristiti sve mogućnosti koje država daje. Kada to budu tražili od nas, brendirat ćemo proizvode i nastaviti proizvodnju i prodaju. Ne vidim nikakav problem u tome.«

BIJEG OD GRADSKE VREVE: Život na relaciji grad-salaš ima i svoje nedostatke. Poslije posla u tvrtki sjedati u auto i voziti do salaša, tamo raditi, vraćati se natrag, još malo raditi… nije baš lako. »Ponekad se osjećam rastrgnuto«, priznat će Kujundžić. Ali, ne baš toliko da bi ikad od takvog života odustao, dodajemo mi. 

»I supruga i djeca mi pomažu, poglavito kad je školski raspust. Ma, salaš je idealno mjesto da se čovjek isključi, da djeca vide kako postoji i drugačiji način života, da se odlijepe od napornog učenja i glupe televizije. Vezan sam i sentimentalno za salaš, volim doći ovamo, tu su mi i susjedi, prijatelji, rođaci. Pokušavam, koliko je god moguće, sačuvati ovo, onako za dušu, a usput, da bude jasno, ima tu i koristi.«

Zvonimir Perušić