Arhiv tekstova

Još dok sam iz Osijeka hitao k Srijemskoj Mitrovici, pjevušio sam davno naučeni stih i jednostavno nisam mogao odoljeti ne staviti ga u naslov. Tu pjesmu pjevali smo davnih dana, kao dječaci, kao mladići i kao momci diljem Srijema, u formi bećarca, drumarca, svatovca, pjevali ju u raznim prigodama, ali ju je do zvjezdanih visina vinuo Aleksandar Dejanović, čuveni mitrovački zubar i još čuveniji pjevač. Eh, tada su moje Šokice u najboljim godinama znale uzdisati – ovaj baš lipo piva.

Dugo već nisam išao na tu stranu, mada se nikada nisam zarekao, i Mitrovica me se dojmila nekako ljepšom, umivenijom, oku ugodnijom. »Nije to ni slučajno«, kaže doskorašnji predsjednik Općine, a odnedavno gradonačelnik Srijemske Mitrovice, Zoran Miščević. »Vlast u gradu ima demokratska opcija, koja je ispunila dana obećanja, puno je toga urađeno i Mitrovica je promijenila izgled. Uradili smo infrastrukturu u Laćarku, Mačvanskoj Mitrovici, izgradili smo prvi atletski stadion u Srbiji, jednom riječju, osigurali dovoljno sredstava za sve naše projekte«. Što se nacionalnih manjina tiče, gradonačelnik je istaknuo kako je u općini sve u redu, jer raznolikost može voditi samo bogatstvu i kad je u pitanju nacionalni pa i vjerski aspekt. Dapače, baš ova vladajuća struktura vratila je Hrvatski dom pravim vlasnicima, a nedavno je vraćeno i zemljište župi sv. Dimitrija, oduzeto još 1964. godine. Izdvajaju i značajna sredstava za rad kulturnih društava, na samo Hrvata, već i Nijemaca, Mađara i drugih manjina. »Jesu li ta sredstva i dostatna, ne mogu komentirati, ali pred njima su i drugi izvori sredstava, pa neka prijavljuju projekte. Važno je da se mi trudimo, a ako nas pritom Hrvati još i pohvale, nama je to samo kompliment«, kaže gradonačelnik Miščević.

KROZ MITROVICU: Moj domaćin, predsjednik HKC Srijem Ivan Cingeli, poveo me u razgledanje Mitrovice i doista se ima što vidjeti. Prošli smo pokraj obiteljske kuće Švelovih, gdje je rođena Mara Švel-Gamiršek, prošli pokraj iskopina, gdje je bila kuća Ise Velikanovića, pisca, novinara i prevoditelja, prošli smo i pokraj obiteljske kuće Lončarevićevih, gdje sam se sjetio pokojnoga čika Đuke, Jurja Lončarevića, kojega sam upoznao u Zagrebu, u Zajednici prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Prošli smo Kuzminskim šorom, gdje je nekada bilo najviše Hrvata u Mitrovici i pokraj Brda, gdje ih danas gotovo i nema. Onda smo pošli do župnika, koji nas je već čekao.

»Jedan sam od rijetkih župnika koji ima privilegij raditi u mjestu rođenja, jer još je Isus rekao, nije prorok dobrodošao u svome zavičaju, ali meni se posrećilo«, kaže preč. Eduard Španović, župnik župe sv. Dimitrija, dekan Mitrovačkog dekanata i začasni kanonik. U ovim izvanrednim prilikama, još je i upravitelj župa u Laćarku, Gibarcu i Kukujevcima, pa ga pitamo kako se nosi s tim obujmom poslova. »Vidite, broj Hrvata u Srijemu značajno se smanjio i gotovo više i nema mjesta s većinskim hrvatskim življem, ako izuzmemo Staru Bingulu, gdje je i hrvatski jezik priznat kao službeni jezik. I Mitrovica, u kojoj je nekada bio znatno veći broj Hrvata, prema posljednjem popisu ima ih 2600, mada odgovorno mogu reći kako je ta brojka veća barem za 1500. U pravu ste, kada ste pitali je li konkatedrala puna, jest, ali u Mitrovici ima i drugih katolika, primjerice Nijemaca i Mađara. Što se tiče liturgijskoga života, možemo biti iznimno zadovoljni, jer Srijemci vole svoju crkvu, naše su mise uvijek veličanstvene, praćene zbornim pjevanjem i orguljama, uz sudjelovanje 15 do 20 ministranata. E, nešto morate znati. Mi smo prostorno poput Slavonskoga Broda, a on ima 7 župa, a naši vjernici u našu jednu župu moraju dolaziti i s udaljenih rubnih dijelova pa često bude – volja postoji, srce hoće, duša je okrenuta k vjeri, ali noge ne mogu – i to je naš problem«.

»Vjerojatno brojke, gledajući po sakramentima, vrlo lijepo ilustriraju stanje na terenu, no po gradovima one često i nisu vjerodostojne, a ja tomu dodam, kod nas je tipično srijemski. Prije je u Mitrovici bilo 4 tisuće Hrvata i bilo je 50-60 krštenja i 80-90 ukopa, a ja sam ovdje desetak godina i imamo 30-45 krštenja godišnje i 60-70 ukopa. No kod vjenčanja brojka je puno manja, 10-15 vjenčanja, ali imajte na umu da mladi sklapaju i građanske brakove, a neki čak odlažu ženidbu. Svake godine imamo 15-25 prvopričesnika a svake treće 60-70 krizmanika i što je značajno, ta mladež redovito pohađa vjeronauk, bilo školski, bilo župni, i još nam je jači školski od župnoga, opet zbog veličine grada«, kaže preč. Španović. 

ZLATNIM SLOVIMA: I nismo mogli ne spomenuti veličajan događaj od prije koju godinu, kada je u Mitrovici obilježena 1700. obljetnica Svetih srijemskih mučenika. »Te 2004. godine u suradnji s našom biskupijom Đakovačkom i Srijemskom i našim Veleposlanstvom, s Općinom Srijemska Mitrovica  i sa svim relevantnim čimbenicima, organizirali smo u centru Mitrovice veleban skup s više desetaka tisuća vjernika a ugostili smo 40 biskupa, nadbiskupa i kardinala, veliki broj svećenika iz okolnih župa, iz Hrvatske, Mađarske i Italije, predstavnika Srpske pravoslavne crkve, predstavnika društvenog i političkog života Vojvodine, Srbije i Hrvatske. Malo se koja župa može pohvaliti tako bogatom poviješću i prvokršćanskim svecima, pa je meni drago što sam imao čast sudjelovati u tomu, a reći ću Vam i što je jednom prigodom izjavio naš biskup Marin, kako će u bogatoj povijesti Đakovačke i Srijemske biskupije, dva velika događaja, ovaj i posjet pape Ivana Pavla II. našoj biskupiji, biti ubilježeni zlatnim slovima. Zato volim istaknuti poruku koju smo poslali na sve strane svijeta: mi smo drvo s bogatim korijenjem, a takvo stablo ima šansu preživjeti i donositi nove plodove«.

Razgovarali smo i s kapelanom, vlč. Ivicom Zrnom, rodom iz Otoka. Srijemac na službi u Srijemu. »Baš i nisam Srijemac, moji su došli iz Bosne, ali Srijem mi se dopao, a posebice Laćarak i Mitrovica. Došao sam iz katoličkog Otoka, gdje sam bio ministrant, ali po svim našim župama nekako je običaj da se ministrirati prestaje s prvim brčićima, a u Mitrovici je obrnuto, ministrirati se tek počinje sa srednjom školom i vrlo je lijepo vidjeti 20-30 stasalih mladića kako rese oltar uz župnika, svi obučeni u rokete i reverende, pa imaš dojam kako su bogoslovi. A Laćarak sam zavolio, jer ga ovdje još zovu Vatikan u Srijemu. Mala i relativno mlada zajednica, vrlo aktivna, svi na svečanoj euharistiji i svi pjevaju. Odlazim i u Gibarac i Kukujevce, ali žalosno je vidjeti prelijepu crkvu koja priča povijest Hrvata ovoga kraja, a u mjestu gotovo i nema vjernika. U Gibarcu je ipak drukčije, njih 15-16 dolazi redovito k misi i svećenik nema duše ne doći im i udovoljiti im«. 

KULTURNI ŽIVOT: Hvaleći misna slavlja svi u Mitrovici hvale i zbor. I to s razlogom, kaže sestra Cecilija Tomkić, podrijetlom Janjevka, koja sada pripada kongregaciji Milosrdnih sestara sv. Križa, a u Mitrovici je zborovođa, orguljašica i profesorica glazbe u osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi. »Svaka je naša misa pjevana četveroglasno na zadovoljstvo i članova zbora i brojnih vjernika, pa i naših vjernika iz Đakova, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Zadra, Zagreba, Subotice i Petrovaradina, gdje smo sve nastupali. Jer kada vjernik uđe u crkvu, prekriži se i spazi dojmljivu sliku na oltaru, župnik okružen sa 20-ak ministranata, čuje orgulje i pjesmu zbora, ta slika u njemu živi do sljedećeg misnog slavlja, do sljedećeg tjedna ili blagdana. Ima nas 40-45, vježbamo redovito i pjevanje na svetoj misi im je nagrada i ispunjava ih, a ako još ima i kakvih nastupa, to je samo plus. A nastupali smo u mjestima koja sam pobrojala, nastupali smo za godišnjicu Srijemskih mučenika, nastupamo za blagdan sv. Dimitrija, nastupamo u Narodnom kazalištu ovdje u Mitrovici. Osim toga, imamo i dječji zbor i zbor mladih, koji sami pjevaju i sviraju« .

I kada smo već kod pjevanja i sviranja, pitamo domaćina o kulturnom životu Hrvata u Srijemskoj Mitrovici. »Bogata je kulturna povijest Hrvata na ovim prostorima, a spomenut ću tek neke institucije. Mitrovačka kasina iz 1880. koja je 1891. promijenila naziv u Hrvatsku čitaonicu, Hrvatska građanska obrtna čitaonica, Hrvatsko pjevačko društvo Nada, utemeljeno 1885., Hrvatsko ratarsko i prosvjetno društvo Tomislav iz 1910. godine, Pjevačko društvo Hrvatska omladina iz 1920. i trebalo bi dosta prostora sve pobrojati. Nakon Drugog svjetskog rata sve su ove institucije podijelile sudbinu svojega naroda, rad je zabranjen, čelnici odvedeni, imovina oduzeta. Sve donedavno nije bilo kulturnoga društva s hrvatskim predznakom, rad je zatomljen i 1997. godine kada je u Zagrebu organiziran tjedan kulture Hrvata iz Vojvodine, pokrenuta je inicijativa za osnivanjem Hrvatskog kulturnog centra Srijem, koji bi bio sljednik bogate hrvatske kulturne baštine«, kaže Ivan Cingeli.

Ivan se još pohvalio kako je baš njega zapala čast da ponovno useli u Hrvatski dom, koji je Hrvatskom kulturnom centru vraćen baš na 10. obljetnicu osnutka, pa su organizirali velebnu svečanost u kazalištu, gdje su pozvali sva društva koja su im tijekom desetljeća bila domaćinima. Bili su tu Srijemci iz Rume, Slankamena, Golubinaca, Zemuna i Petrovaradina, Bačvani iz Tavankuta i Subotice, sva društva iz grada domaćina, jer sa svima imaju lijepu suradnju, i pregršt društava iz Hrvatske, od Vinkovaca do Zagreba, prijatelji iz Tolise u BiH, predstavnici Veleposlanstva RH u Beogradu i predstavnici političkog i kulturnog života Srijemske Mitrovice.

»Što još reći? Možemo se pohvaliti folklornim ansamblom, mlađim i starijim, i tamburaškom sekcijom koja ih prati, ne manje značajnom Odjelom likovnjaka sv. Anastazija, slamarskom radionicom, koju vodi Jozefa Skenderović, povijesnim odjelom i odjelom za fotografiju i DVD, koji proučavaju bogatu povijest mitrovačkih Hrvata i sve to pomno bilježe, te odjelom za hrvatski jezik i književnost. Najvažnije nam je osigurati sredstva da se Dom dovede u funkciju, a onda će i mogućnosti za rad i djelovanje biti mnogo bolje«, kaže Ivan.

ŽUPNI CARITAS: Ponosni su Mitrovčani i na rad župnoga Caritasa, a Kristina Miščević, koordinatorica Caritasa koji upošljava 11 djevojaka i mladića, kaže: »Caritas je humanitarna organizacija koja već više od stoljeća pruža potrebnu pomoć u 180 zemalja svijeta, u Srbiji aktivno radi od 1994. godine, a mi u Mitrovici djelujemo od 2003. godine, u gradu i 5 prigradskih naselja i obuhvatili smo oko 300 starih i bolesnih osoba, kroz pružanje usluga u kućnoj njezi i dnevnom centru. Moram reći kako je Mitrovica zbog uspješnog provođenja nacionalnog programa, uvrštena među tri centra u vojvodini, a tu su još Novi Sad i Zrenjanin, koji imaju pravo na sredstva njemačke vlade, zbog izuzetnog zalaganja naših timova na terenu. Usko surađujemo s Domom zdravlja, Patronažnom službom, Centrom za socijalnu skrb i Crvenim križom, a moram istaknuti potporu Srijemske Mitrovice, koja osim stalne logistike u potpunosti pokriva troškove dnevnog centra« .

I za kraj smo ostavili mladoga profesora, koji se iz Zagreba vratio u rodni grad, gdje je trenutačno na odsluženju civilnog vojnog roka i nada se skorom uposlenju, Darija Španovića. »Nedavno sam diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, povijest i etnologiju, a ljubav prema zavičaju vratila me doma. Kako sam zašao u 27. godinu moram odužiti dug državi, a potom se nadam nostrificiranju diplome i zaposlenju u struci, jer želim pisati o bogatoj povijesti ovoga kraja i pečatu kojega su Hrvati dali toj povijesti. I što se etnologije tiče, ovaj je kraj veoma zanimljiv, što će za mene biti također veliki izazov«.

Sa željom da im se ostvare htijenja, vraćam se u Osijek preko Laćarka, Martinaca, Kuzmina, Kukujevaca, Bačina i Gibarca, a sjećanja naviru.

Slavko  Žebić